BEOGRAD, Svaka grana poljoprivrede u Srbiji može biti unosan posao, ali je i dalje siromaštvo na selu dva puta veće nego među gradskim stanovništvom.
Da bi svojoj porodici omogućili pristojan život na selu, uz primjenu svih agrotehničkih mjera i zaštita, potrebno je više od 30.000 evra. Čak ni ovakvo ulaganje nije garant da će se ova proizvodnja isplatiti. Sa prilično haotičnom proizvodnjom, neorganizovanim otkupom, zastarjelom mehanizacijom, skromnom pomoći države napredak u agraru je gotovo nemoguć, bez obzira na veliki potencijal. Holandija sa dvostruko manje obradivog zemljišta ostvaruje 62 milijarde u poljoprivredi, dok je Srbija lani imala samo pet milijardi evra BDP u agraru.
Junice i mlijeko
Kriza među stočarima traje već nekoliko decenija. Ova grana u agraru Srbije učestvuje tek sa 29 odsto, dok je taj procenat u razvijenim zemljama barem 70 odsto.
– Na duži rok govedarstvo u Srbiji može biti veoma isplativo – kaže Vojislav Stanković, iz PKS.
– Neophodna su ulaganja u tov junadi, posebno u proizvodnju bejbi bifa, jer, prema procjenama, ova vrsta mesa biće deficitarna u Evropi već 2014. godine. Srbija je osamdesetih godina prošlog vijeka izvozila 30.000 tona bejbi bifa, a čak 40.000 tona je išlo za potrebe drugih jugoslovenskih republika. Sada imamo kvotu od 8.700 tona koje ne možemo da ispunimo. Tu je i proizvodnja mlijeka i prerađevina.
Siniša Mišković, stočar iz mačvanskog Metkovića za „Novosti“, kaže da bi najradije rasprodao krave i krenuo u drugi biznis. On i njegova supruga Dragana, inače učiteljica u obližnjem selu, već 18 godina bave se mljekarstvom.
– Da bi se našao na „pozitivnoj nuli“, stočar mora da posjeduje 10 krava – priča Mišković. – Ranije sam imao svega šest krava i uspio sam da podignem senjak koji je koštao 10.000 evra. Danas sa 20 krava, ovo bi teško mogao da ponovim. Na kredit sam kupio junice iz Bavarske. Ne vidim da su Nijemice u bilo čemu bolje. Naprotiv. Na ovom aranžmanu izgubio sam najmanje 2.500 evra.
Evropa je veliki potrošač svinjskog mesa i godišnje prosječno po glavi stanovnika pojede 35 kilograma. Ipak, Srbija ima problem svinjske kuge i potrebno je najmanje tri godine od posljednje pojave, da bi nam bila skinuta zabrana izvoza.
Ni najveći optimisti nisu vjerovali da se na Staroj planini mogu „zapatiti“ krda i stada: svinja mangulica, balkanskih magaraca, goveda rase buša, brdskih konja, balkanskih koza, karakačanskih ovaca. Uzgoj je premijama stimulisala i država, a najdalje su odmakli „pioniri“, kao što je Toša Mangrov, ugostitelj iz sela Lukavica, nadomak Dimitrovgrada. On je počeo sa par svinja mangulica, a danas ima etno-restoran u kome se servira isključivo meso i prerađevine svojih, ali i mangulica drugih proizvođača iz ovog kraja.
Ljubomir Kostadinović iz staroplaninskog sela Pokrovenik, koji u svom čoporu ima oko 130 svinja i prasadi, tvrdi da se od ovog posla, uz predan rad i angažovanje cijele porodice, može sasvim solidno živjeti, da je država do sada redovno isplaćivala premije.
Propast
Većina poljoprivrednika koja je ove godine gajila paradajz nije uspjela ni da pokrije osnovno ulaganje. Miodrag Petrović, iz okoline Aranđelovca, kaže da je za zasad paradajza, uz pripremu terena, navodnjavanje, zaštitu biljaka od bolesti i štetočina, po hektaru izdvojio najmanje 5.000 evra. Kada je došlo vrijeme branja, kilogram paradajza otkupljivan je i za tri dinara.
Idealno za voće
Srbija ima idealne uslove za voćarstvo. I sunce i zemlju. Za razliku od voća iz drugih dijelova Evrope, naše voće ima i ukus i izgled. Da bi se podigao voćnjak, uz primjenu svih agrotehničkih mjera po hektaru je potrebno barem 25.000 evra.
– Srbija može od izvoza voća da zaradi oko milijardu dolara – kaže Stanković. – Naravno, pod uslovom da se okrene savremenoj proizvodnji i boljoj organizaciji samih proizvođača. Osnivanje sabirnih i distributivnih centara je, takođe, neophodno, jer ne smijemo dozvoliti da hladnjače dolaze na njivu kako bi otkupljivali voće. Srbija bi svake godine morala da površine pod vinovom lozom i voćem poveća bar za 1.000 hektara. Nijedan region u svijetu nema takve uslove za proizvodnju trešnje, kao Ritopek. I Grocka ima savršene uslove za breskvu. Ne bi trebalo izostaviti ni naš brend – šljivu iz užičko-požeškog regiona ili kolubarskog…
Agronomi su našli računicu: proizvodnja jednog kilograma maline je skupa, košta 1,1 evro (zasad, hemija, transport, radna snaga), uz prosječan prinos od 10 tona po hektaru. Ove godine, proizvođači su naplatili koliko su i uložili, ali zarade nema.
– Igramo svjetsku utakmicu, naši konkurenti uživaju pomoć svojih država, a naša za malinu ne izdvaja nijedan dinar. Nemamo subvencije za nove zasade, za hemiju, rječju – ni za šta. Po izvozu, malina je kao poljoprivredni proizvod na trećem mjestu iza kukuruza i šećera, ali je u stvarnosti prva: sav rod maline stiže sa svega 12.000 hektara, dok žitarice gajimo na desetostruko većoj površini – kaže Dragiša Terzić, predsjednik Unije malinara Srbije.
Kukuruz
– Trenutno je najisplativija proizvodnja kukuruza – kaže Vojislav Stanković. – Tako je već nekoliko godina, jer je svjetska cijena stabilna, potražnja je iz godine u godinu sve veća, zbog korišćenja kukuruza u proizvodnji biobnovljivih goriva. Profit je pristojan, a nije potrebno mnogo radne snage. Novosti
Komentariši