ZENICA, Moguće je da je kriza izgovor za slanje 1.500 radnika “ArcelorMittala” na čekanje, ali je vjerovatnije da je to eksperiment s koliko se minimalno ljudi može proizvoditi kako bi sutra mogli biti proglašeni tehnološkim viškom, smatra Ismet Bajramović, predsjednik Sindikata metalaca BiH.
Napominje da je riječ o klasičnom mobingu i jednostranoj odluci Uprave kompanije kojom se krši privatizacijski ugovor i Zakon o radu, ali i ugrožava bezbjednost na radnom mjestu.
Granski sindikati strahuju da će kriza biti samo izgovor poslodavcima da šalju ljude kućama. Je li to slučaj u zeničkom “ArcelorMittalu”? Da li je zaista bilo potrebno 1.500 od 3.800 radnika poslati kući?
BAJRAMOVIĆ: Sumnjamo da ima i toga da se kriza koristi kao izgovor, ali nije sto posto sigurno. U pitanju su pokazatelji proizvodnje. Moguće je da ima dosta vještačkog, naduvanog da bi se kriza iskoristila. Ali sumnjamo u nešto drugo, a to je da se pokušava napraviti proba, eksperiment, s kolikim minimumom ljudi može da se održi proizvodnja da bi se sutra moglo pristupiti nečem drugom. To je vjerovatniji scenarij. Pokušavamo spriječiti da se kriza prelomi preko proizvodnih radnika. Van pameti je 1.500 ljudi poslati kući, to je došlo odjednom.
Može li kompanija proizvoditi s pola radne snage? Može li se tu govoriti i o ugrožavanju bezbjednosti radnika?
BAJRAMOVIĆ: Predsjednik Sindikata “Mittala” dobio je zadatak da među radnicima snimi koja je to proizvodnja, s koliko ljudi radi pošto Uprava neće da nam da pokazatelje kakav je obim proizvodnje. Naravno da se može govoriti o ugrožavanju sigurnosti radnika. Radnici su psihofizički nesposobni kada rade duže, a još ako im prijete restrikcije, razmišljaju kako vratiti kredite koje su digli, onda im je u svakom trenutku glava puna napetosti.
Koliko je radnika koji su poslani na čekanje kreditno zaduženo?
BAJRAMOVIĆ: Od ukupnog broja radnika oko 1.750 ih je zaduženo, a među njima je ogroman broj ovih koji su na čekanju. Najviše je proizvodnih radnika podiglo kredite.
Šta je u socijalnom paketu iz ugovora o privatizaciji “Mittala”? Ugovor nije istekao, time ni socijalni paket.
BAJRAMOVIĆ: Socijalni paket je predvidio da će kompanija zaposliti 4.500 radnika kada pokrene integralnu proizvodnju i zvanično je pokrenuta prošle godine mada se to trebalo desiti prije dvije godine. Proradila je visoka peć i tim je 4.000 do 4.500 radnika trebalo raditi. Još nije dostignuta ta cifra. Slanjem ljudi na čekanje krše privatizacijski ugovor, socijalni paket. U njemu piše da je obaveza potpisivanje aneksa sporazuma sindikata i poslodavca. To je urađeno, ali u sporazumu su potpisane plate, mjere, prekovremeni rad i sve se to krši. Krše se Kolektivni ugovor, Zakon o radu, Zakon o uposleničkim vijećima gdje mora sindikat dati saglasnost za mjere koje je Uprava poduzela. Kada su vidjeli da ih ne mogu provesti bez sindikata, postupili su jednostrano dajući pojedinačno ljudima rješenja samo s potpisom rukovodioca. To je klasični mobing.
Šta očekujete od Vlade FBiH?
BAJRAMOVIĆ: Očekujemo da izvrši pritisak na Upravu iz razloga privatizacijskog ugovora i obaveza. Ovdje je osam odsto državnog vlasništva i bez obzira što piše da se njima treba prodati osam odsto i da taj novac ide Kuvajćanima koji su prije bili, insistiramo da se napravi izmjena ugovora i da se osam odsto da radnicima da makar malo u budućnosti mogu kontrolisati.
Mogu li svakodnevni protesti radnika “Mittala” imati efekat?
BAJRAMOVIĆ: Mogu. Ovim smo dokazali da nećemo sjediti skrštenih ruku, da nam ljude šalju na čekanje, a pogotovo da budu tehnološki višak, što je moguće u nekoj daljoj perspektivi. U svijetu, u zemljama gdje “ArcelorMittal” ima fabrike, kad se dese protesti zovnu predstavnike sindikata na pregovore. I ovdje očekujemo da će pozvati sindikat i pregovarati. Ako ne pozovu, valjda u ovoj državi ima malo pravde i logično bi bilo da inspekcije i tužilaštva poduzmu mjere. Protesti su medijski propraćeni i ovo sigurno šteti njihovom ugledu. Njima ovo treba da bude, ne opomena, već dokaz da nećemo dozvoliti da se vrše restrikcije preko leđa radnika. Svugdje u svijetu su protesti. Radnici moraju skretati pažnju na sebe. Kad bi čekali, gazde bi ih gazile do kraja. Ako se ne poduzimaju mjere, onda su begovi spremni da rade šta hoće.
Poslodavci minimizuju sindikat
Ima li najava da će se to što se desilo u “Mittalu” desiti i u drugim firmama metalne industrije?
BAJRAMOVIĆ: Ovo u “Mittalu” je prilika da svima skrenemo pažnju šta će im se desiti ako pokušaju praviti restrikcije prema radnicima bez sindikata kao jedinog partnera. Poslodavci pokušavaju ignorisati sindikat, minimiziraju njegovu ulogu i to je problem. U drugim firmama se skraćuje radno vrijeme, samim tim i plata, pokušava se uvesti jedan dan kao neradni, hoće da šalju dio ljudi kući i daju otkaz ljudima koji rade na određeno vrijeme. Dio radnika na neodređeno je dobio otkaz u “Biri”. Na uvođenje neradnog petka ide se u “Graeweu” Konjic, “Pobjedi” iz Tešnja i Goražda, “Unico filteru”. Pošto je kriza krenula, izdejstvovali smo sjednicu Parlamenta FBiH posvećenu metalnoj industriji i mjerama koje ćemo ponuditi za uvezivanje staža, da se fabrike očuvaju, da se ne otpuštaju radnici.
Komentariši