BANJALUKA, SARAJEVO, BiH nema dovoljno kvalitetne odgovore u slučaju da dođe do većih požara, zemljotresa i sličnih katastrofa. Građani BiH smatraju da, kada bi došlo do velikih prirodnih nesreća, poput potresa koji se nedavno dogodio u Italiji, jedino se mogu “uzdati u višu silu”.
Državni organi koji su zaduženi za saniranje posljedica prirodnih katastrofa, te prevenciju i upozoravanje javnosti, neopremljeni su, imaju manjak ljudstva, a za te stvari izdvajaju se minimalna ili nikakava sredstva.
Iako je u Parlamentu BiH prošle godine usvojen Zakon o zaštiti i spasavanju ljudi i materijalnih sredstava, on nije implementiran.
“Nedostatak sredstava, kao i komplikovan sistem u kojem se prepliću nadležnosti, glavni su razlog što mnoge stvari koje se tiču sigurnosti građana nisu implementirane. Kada nema novca, sve propada, a ljudi najčešće izdatke za sigurnosti shvataju kao luksuz. Planirali smo mnoge stvari, ali pogodila nas je i ova finansijska kriza, tako da mnogo toga nije implementirano”, rekao je Samir Agić, pomoćnik ministra sigurnosti BiH i rukovodilac Sektora za civilnu zaštitu.
Manjak šatora i gas-maski: Kao najbolji primjer koliko su građani nesigurni može poslužiti činjenica da Savjet ministara BiH raspolaže sa samo 1.000 vreća za spavanje, manjim brojem šatora i oko 1.000 gas-maski.
Zbog nedostatka sredstava u BiH ne postoji ni jedinica za izvlačenje iz ruševina.
“Parlament je prepoznao važnost pitanja sigurnosti građana. Postoji inicijativa da se nabave psi tragači za ljudima, da se pojača opremljenost civilnih zaštita. Na dobrom smo putu, ali BiH je država ‘tinejdžer’, pa i po pitanju sigurnosti mnoge stvari nisu onakve kakve bi trebalo da budu”, rekao je Agić.
U slučaju prirodnih katastrofa na prvoj liniji odbrane građana bila bi civilna zaštita.
Civilne zaštite su danas rasparčane na entitetske, kantonalne i opštinske organizacije, a većina njih muku muči s nedostatkom novca, ali i neprepoznavanje važnosti tih institucija.
Porazno djeluje činjenica da u FBiH čak 40 opština uopće nije oformilo opštinske službe zaštite i spašavanja, jedinice sastavljene od vatrogasaca pripadnika civilne zaštite, policije i drugih institucija.
“Zakonom je predviđeno da svaka općina brine o sigurnosti svojih građana i materijalnih sredstava. Međutim, problemi izbijaju zbog finansiranja, tako da danas imamo situaciju da u 40 općina u FBIH uopšte nisu ni formirane službe zaštite i spašavanja. Mi, kada na terenu obilazimo siromašnije općine, oni kažu da jednostavno nemaju sredstava. Oprema koja je potrebna je skupa, ali to nije opravdanje da se ne radi na sigurnosti”, rekao je Stanko Slišković, sekretar Civilne zaštite FBiH.
Naselja bez skloništa: On ističe da osim civilnih zaštita, koje po pravilu nisu dobro opremljene niti imaju velikih ljudskih kapaciteta, ni svi drugi organi i pojednici koji bi trebalo da brinu o sigurnosti nisu ispoštovani.
Zakon predviđa da svaki objekat koji se izgradi mora poštovati određene sigurnosne standarde, a jedan odsto od vrijednosti svakog novog stana treba biti izdvojen za sigurnost. U BiH rijetko ko o tome vodi računa.
“Ni najbanalnije stvari, poput vatrogasnih aparata, ne postoje. Kada dođemo u inspekciju, svi se na nas obruše kao da mi otimamo ta sredstva. Nije niko iz obijesti odlučio da svako naselje mora imati sklonište. Danas se izgrađuju čitava nova naselja za hiljade ljudi, a niko i ne pomišlja da odvoji sredstva za sklonište. Također, zakon propisuje da svaka izgrađena kuća mora imati siguran podrum s ojačanom pločom iznad podruma, ali to niko ne poštuje”, upozorio je Slišković.
Nadležni u Banjaluci kažu da je na području tog grada izgrađeno 11 dvonamjenskih javnih skloništa ukupnog kapaciteta 6.180 sklonišnih mjesta, dok je u privrednim subjektima izgrađeno 45 skloništa ukupnog kapaciteta 7.257 sklonišnih mjesta i sva javna skloništa su izgrađena poslije zemljotresa, koji se dogodio 1969. godine.
“Za sklanjanje stanovništva pored izgrađenih skloništa, čiji kapaciteti nisu dovoljni, predviđene su i podrumske prostorije za sklanjanje stanovništva”, rekao je Željko Katić, šef Odsjeka za civilnu zaštitu u Administrativnoj službi grada Banjaluka.
U Odsjeku civilne zaštite Prijedor ističu da kapaciteti skloništa nisu zadovoljavajući.
“Kada su u pitanju standardi gradnje stambenih objekata, kontrole od strane građevinske inspekcije su izuzetno značajne te je potrebno intenzivno vršiti kontrolu radi potpunog pridržavanja projektnih rješenja prilikom gradnje”, kaže Dušan Vranješ, šef Odsjeka civilne zaštite u Prijedoru.
Mogućnosti civilne zaštite “sužene”: Sarajevska Gorska služba za spašavanje jedna je od rijetkih jedinica koja je spremna reagovati u slučaju velikih katastrofa. Međutim, i ta jedinica, koja broji 30 obučenih spasavalaca, funkcioniše na volonterskoj bazi.
“Svugdje u regionu ovakve službe su ili profesionalne ili poluprofesionalne, jedino kod nas je sve na volonterskoj bazi. Ako kojim slučajem dobijemo nekoliko hiljada maraka donacije, mi smo presretni, a to su mizerni novci”, rekao je Adnan Podžo, načelnik Gorske službe za spašavanje Sarajevo.
Dragan Štark, načelnik Odjeljenja za obuku, informisanje, popunu i logistiku u Republičkoj upravi civilne zaštite, naglašava da su, kada su u pitanju opasnosti, najrizičniji potresi.
“Najmanje smo spremni za zemljotrese. Oni zahtijevaju složene odgovore i nijedna država u svijetu nije u stanju da pruži adekvatan odgovor sama i da spriječi bilo kakve posljedice po tom pitanju. Naše mogućnosti su jako sužene, a i kvalitet gradnje je takav da ne garantuje otpornost na najjače zemljotrese”, kaže Štark.
Murisa Marić, izvršni direktor Udruženja građana DON iz Prijedora, kaže da je upitno da li preduzeća koja grade zgrade imaju dovoljan broj stručnjaka koji će voditi takve radove. Ističe da bi u pojedinim stambenim i poslovnim objektima i najmanji zemljotres, zbog starosti ili nekvalitetne gradnje, mogao biti fatalan po ljude koji bi se tu zatekli.
“Dešava se da se nadograđuju objekti starosti od 40 do 50 godina. Pa, molim vas, zar mislite da je to sigurno? O eventualnim potresima čini se da niko ne vodi računa”, tvrdi Marićeva.
Ana i Milan Iličić iz Prijedora, koji su 2004. godine kupili stan u tom gradu, tek kada su se uselili shvatili su da je on naknadno dograđen u četvorospratnici. Kažu da im nije jasno ko je dozvolio takvu gradnju, te da strahuju od obrušavanja jer su zidovi već ispucali.
“Svaki, i manji potres, bio bi katastrofalan. Ugroženi smo u pravom smislu te riječi”, kaže Iličićeva.
Vatrogasci gledaju u nebo: Jedan od stubova spašavanja građana jesu vatrogasci. Međutim, vatrogasne jedinice u BiH rade s opremom i vozilima starim ponekad i više od 30 godina.
“Nažalost, ljudi o sigurnosti počnu razmišljati tek kada se desi neka katastrofa. Ne radi se sistemski i samo kada se desi tragedija onda se traži krivac, i to samo dok se prašina ne slegne”, kaže Agić.
Brojne vatrogasne jedinice nemaju dovoljno opreme kojom bi mogli ugasiti veće požare. U nekim od jedinica kažu da, kada bi se desio veći požar, morali bi tražiti pomoć od kolega iz drugih jedinica, ili “gledati u nebo”.
Boro Rudović, vođa smjene Teritorijalne vatrogasne jedinice Trebinje, kaže da im je tehnika stara od 25 do 30 godina i da im je većina vozila “zrela za muzeje”.
“Otkud nam pare za novija vozila kad jedno košta od 500.000 do milion maraka. O tome, za sad, možemo samo da sanjamo”, kaže Rudović.
Porazan je podatak da u toj jedinici u voznom parku imaju i “fiću” koji nema akumulator.
Radomir Radmilović, starješina Vatrogasne jedinice u Bileći, kaže da je u posljednje vrijeme dosta rađeno na modernizaciji opreme, ali da se moglo učiniti i više.
“U zemljama koje teže ka EU, poput susjedne Hrvatske, teži se da vatrogasna vozila ne budu starija od četiri godine. Kod nas to nije slučaj. U našoj jedinici, izuzev lade nive, koju smo nedavno dobili, starost vozila iznosi između 20 i 25 godina”, kaže Radmilović, koji priznaje da s takvom opremom ne mogu udovoljiti većim izazovima.
Slično su nam rekli i u Vatrogasnoj jedinici u Donjem Vakufu, gdje posjeduju ukupno četiri vozila, od kojih je jedno proizvedeno čak 1980. godine.
“Svjesni smo da je to dosta staro vozilo i naravno da bi nam dobro došla vozila s novijom tehnologijom, ali mi za to nemamo sredstva”, kažu u Vatrogasnoj jedinici Donji Vakuf.
A koliko je situacija alarmantna, pokazuje i slučaj iz Šipova. Blaženko Radulović, komandir vatrogasne stanice u tom gradu, kaže da su suočeni s problemima takvim da “gori ne mogu biti”.
“Imamo jednu cisternu koju smo dobili prije 1998. godine iz Engleske. Evo, ni nakon 11 godina ne možemo je registrovati jer za to nemamo novca. Vozimo je čak pod stranim tablicama. Da li je ispravna ili nije, ne znamo”, kaže Radulović.
Mladen Zubac, komandir teritorijalne vatrogasne jedinice u Nevesinju, kaže da imaju samo sedam radnika, a trebalo bi da ih je 12. Osim toga, posjeduju pet vozila, od kojih je jedno staro 30 godina i smješteni su u kontejneru.
“O novim vozilima možemo samo maštati, jer kada sakupimo novac kupimo vozilo od pet do 10 hiljada, a najjeftinije solidno vozilo košta 100.000 evra. Mi toliko novca ni za 10 godina ne možemo sakupiti”, kaže Zubac.
Snalažljivi vatrogasci
Nedostatak u voznom parku nedavno su domišljato ublažili članovi Vatrogasne jedinice “Lastva” kod Trebinja.
Kamion TAM 130, T 10, koji je bio namijenjen za transport robe, pripadnici te vatrogasne jedinice prije nekoliko mjeseci prepravili su u cisternu za gašenje požara.
“Mi sada imamo gotovo onoliko vozila koliko i zaposlenih, odnosno, dvije cisterne za vodu i dva terenska vozila, kao i ovo novo, koje će predstavljati pravo olakšanje cijeloj četi, ali ni izbliza neće riješiti naše probleme starog voznog parka”, rekli su u Vatrogasnoj jedinici “Lastva”. Nezavisne n.
Komentariši