Naftna industrija RS, odnosno tri preduzeća u njenom sklopu, Rafinerija nafte Bosanski Brod, Rafinerija ulja Modriča, i Petrol Banja Luka je (uspješno!?) privatizovana. Radnici su zadržali svoja radna mjesta, a zaposleni su i novi. Stara linija proizvodnje goriva je uspješno revitalizovana. U Rafineriji nafte se danas proizvode benzini, euro-dizel, i nusprodukti, kao što su mazut i bitumen.
Naftna mrlja
S druge strane, mali akcionari su upropašteni (kao i većinski, što ćemo kasnije u tekstu objasniti), zakoni zaobiđeni donošenjem drugih zakona, koji stavljaju van snage prve zakone. Po već ustaljenom običaju osnovano je i doo preduzeće koje će „krojiti kapu“ rafinerijama određivanjem ulaznih i izlaznih cijena, i finansijski upropaštavati Rafineriju nafte, Rafineriju ulja i Petrol. Oštećen je i budžet RS za više stotina miliona KM, isplaćivanjem neplaćenih obaveza Rafinerije nafte, od kojih su deseci miliona KM završili u privatnim džepovima onih koji stoje iza off-shore kompanija navodnih povjerioca Rafinerije.
Prebijanje dugova
Među njima je i neizbježni Vitol, koji je smanjio svoja potraživanja sa iznosa od 115 miliona, na 27 miliona dolara, što je krajnje čudno, a iluzorno je to objašnjavati pregovaračkim sposobnostima aktuelne Vlade, već nečim sasvim drugim.
Shvatio je Vitol da navedenih 115 miliona dolara nikad ne bi mogao naplatiti od preduzeća privatizovanog na ovaj način kako je Naftna industrija RS privatizovana, budući da, kako ćemo vidjeti, na računima Rafinerije nikad neće biti toliko novca, jer će ona raditi samo uslužnu preradu goriva za Optima Group doo.
Budući da je Vitol sklopio ugovor sa pravnim licem Rafinerija nafte ad, a ne Optima Group doo (koja 2003. godine nije ni postojala), jasno je da su čelnici Vitola prihvatili zadnju ponudu da dobiju koliki-toliki iznos. Potom kompaniji Devin je isplaćeno 47 miliona dolara (Devin je sklopio sporazum sa Rafinerijom 2000. godine i to za vrijeme prvog mandata aktuelne političke partije, a upravo je aktuelna vlast u svom prvom mandatu zaslužna za sporni kredit Rafinerije od Devina od 3,5 miliona $ sa zelenaškom kamatnom stopom od 18% koji nije vraćen i koji je u međuvremenu i narastao na iznos od 37 miliona $, kako je trgovački sud Engleske presudio, a vidimo da je ovdje isplaćeno 10 miliona $ više!). Hrvatskom generalu Ivanu Čermaku (vlasniku Tifona) je isplaćeno devet miliona dolara, Dragoljubu Lekiću, bivšem direktoru Nove Banjalučke banke isplaćeno 16 miliona dolara.
Politika, politika, politika…
Naravno, epizoda sa Vitolom (kojoj aktuelna vlast ne kumuje) je još jedno sramno upropaštavanje Rafinerije nafte, i ona je trenutno predmet istrage samo zato što aktuelna vlast vrši pritiske da se bivši politički lideri (koji su imali umiješane prste u tadašnji rad Rafinerije) dovedu iza rešetaka, a da sa druge strane aktuelna vlast ima alibi i da može da kaže: „Gledajte kako su prošle vlade prije nas upropastile Rafineriju, a kad smo mi došli Rafinerija sada radi i za to smo mi zaslužni!“ Dakle pomenuta istraga se vodi isključivo radi prikupljanja dodatnih političkih poena, i za pranje svega lošeg iz aktuelne privatizacije naftne industrije za koju je direktno odgovorna sadašnja vlast.
Ono što bi aktuelni političari u RS htjeli da zataškaju jeste upravo način privatizacije Rafinerije nafte i ostala dva preduzeća. Jeste, istina je da Rafinerija nafte sada radi, ali, zapitajmo se, kako se došlo do prodaje same Naftne industrije RS i početka remonta u Rafineriji nafte?
Za kupovinu Rafinerije nafte Brod nije bila zainteresovana nijedna kompanija – ni INA, ni MOL, ni OMV, ni bilo koja druga međunarodno (ili bar regionalno) poznata firma. Međutim, aktuelna vlast je ipak našla zainteresovanog kupca – prvo se pričalo da je u pitanju Ruska državna firma Zarubežnjeft, međutim ispostavilo se da je u pitanju totalno anonimni Neftegazinkor (http://www.neftegazincor.ru/), koji je usput obećao ulaganje od 979 miliona evra u Naftnu industriju RS. Na koji način preduzeće sa upisanih 1,3 miliona KM kapitala (kako stoji na njihovom sajtu) može da obezbijedi 979 miliona evra za ulaganja?!? Zarubežnjeft je vlasnik 40% Neftegazinkora, a ostatak drže nepoznata fizička lica!
Vlasti RS su potom usvojile Zakon o uslovima privatizacije naftne industrije, kojim se zaobilazi postojeći Zakon o preuzimanju akcionarskih društava. Kako je opštepoznato čak i pravnim laicima, u hijerarhiji zakonskih akata jedne zemlje jedan zakon ne može imati jače pravno dejstvo od drugog: zakoni se mogu samo međusobno nadopunjavati, a ne i međusobno isključivati.
Nakon nekoliko mjeseci (sredinom 2007. godine), donesene su i izmjene i dopune navedenog Zakona o uslovima privatizacije naftne industrije, gdje se praktično sve obaveze Rafinerije nafte stavljaju na teret budžeta RS, a ostavlja se mogućnost da se one obaveze koje treba da preuzme ruski investitor, otpišu.
Za navedeno vrijeme, dakle prva polovina 2007. godine, mediji svakodnevno bombarduju o milijardama ulaganja, o procvatu naftne industrije pod maksimom: „Rusi dolaze!!!“. Kao posljedica toga, prometi sa akcijama sva tri preduzeća naftne industrije RS dosežu svoje maksimume: Rafinerija nafte Brod je treća akcija po ukupnom prometu na Banjalučkoj berzi od početka njenog osnivanja. Hiljade investitora su ulagali u naftnu industriju RS na Banjalučkoj berzi, zaslijepljeni režimskim hvalospjevima o uspješnosti privatizacije navedene kompanije, odnosno njih tri. A onda se vrijeme odužilo. Sve do jeseni 2008. godine, odnosno do potpisivanja aneksa ugovora, se ništa nije znalo: jesu li Rusi uplatili, u kom iznosu, da li su uplatili za obaveze Rafinerije, ili samo za većinski paket akcija, i tako dalje. Napominjemo da originalni Ugovor i Anekse valjda niko nikad nije vidio (korporativno upravljanje, šta je to?). Kasnije, informacije su počele dolaziti i slika se počela sklapati.
Da ne dužimo u nabrajanju istorijski opštepoznatih podataka, jer je već dosta pisano o daljem slijedu događaja, u kratkim crtama se može napisati da su Rusi dobili poklonjenu naftnu industriju RS, da su Rafineriju nafte Brod opteretili kreditom od 125 miliona KM po zelenaških 12% godišnje kamate, da je izvršeno smanjenje kapitala Rafinerije Brod od 36%, i da i nakon toga Rafinerija ima u bilansima ogromni gubitak do visine kapitala (vjerovatno slijedi još jedno smanjenje kapitala).
Zaključci:
1. Privatizacijom Naftna industrija RS je praktično poklonjena stranom investitoru, a aneksima stvorena komplikovana finansijska šema na potezu Rafinerija Brod-Vlada RS-Njeftegazinkor, koja se teško može razmrsiti bez uvida u originalni Ugovor i Anekse. O 979 miliona KM obećanih ulaganja nema ni govora, umjesto toga je budžet RS u minusu za 174 miliona KM, a vlasništvo Naftne industrije prepisano sa države na stranog investitora. Informacija o realizaciji ugovornih obaveza iz Vlade kaže da je pomenutih 174 miliona KM isplaćeno iz sredstava koje je ruski investitor doznačio na osnovu prodaje većinskog paketa akcija od 125 miliona evra. Kako je to urađeno nije sasvim jasno, međutim kristalizuju se dva moguća načina:
– ili je Vnješekonom banka uplatila iznos od 125 miliona evra na račune Vlade RS u Dojče banci, ali uz uslov da Vlada RS ne može raspolagati tim novcem dok ne ispuni obaveze iz ugovora. Kako se saznaje, jedna od tih obaveza jeste i komercijalni pristup zemljištu i Luci Ploče, a takvu obavezu Vlada RS ne može ispuniti jednostavno što Ploče nisu u RS, te je jasno da te pare neće doći u RS nikad. Dalje, dogovoreno je Zakonom da će ruski investitor obezbijediti sredstva za pokriće dugova Rafinerije Brod do iznosa od 72 miliona evra, a gubitak preko navedenog iznosa namiruje Vlada Rafineriji iz budžeta! Na osnovu toga je na račune Rafinerije prebačeno oko 20 miliona KM i tim novcem pokrenut remont!,
– ili je, što je vjerovatnija varijanta, Vlada RS posudila Neftegazinkoru 125 miliona KM (sa eskro računa na kojem se nalaze sredstva od prodaje Telekoma RS), a onda je Neftegazinkor ta sredstva doznačio Vladi RS, tako da je formalno sve u redu, što znači da je Vlada sama sebi platila Naftnu industriju RS koja je usput poklonjena Rusima! Jedini dokument kojim se tvrdi da je uplata legla na račun Vlade jeste faks-kopija iz Nove banke, međutim, kao što smo vidjeli, u pitanju je jedna od dvije navedene varijante ’uplate’, a ne čista uplata ruskog investitora!
Zakon, pravo, propisi…?
Ugovorom je bilo predviđeno i izgradnje pruge od Broda do Modriče u iznosu od oko 45 miliona evra. Međutim, od toga se odustalo i iz Vlade je saopšteno da će se graditi produktovod (međutim jasno je da od toga nema ništa). Budući da je RS iz vlastitog budžeta isplatila zaostale plate radnicima Rafinerije (od sredstava od prodaje Telekoma), a novi vlasnik doprinose, jasno je da je došlo do kršenja Zakona o doprinosima, koji kaže da onaj koji isplaćuje plate obavezan je isplatiti i doprinose, a u svijetu nema primjera da izvršna vlast jedne zemlje isplaćuje zaostale neto plate privatnoj firmi, a investitor doprinose!
Došlo je i do kršenja Zakona o preuzimanju akcionarskih društava, a svima je jasno da je to urađeno kako bi se zaobišla jedna od temeljnih poluga zaštite malih akcionara na tržištu kapitala, kojom se, naime, propisuje obaveza investitora da kod namjere preuzimanja nekog društva, ponudi svim ostalih akcionarima određenu (fer) vrijednost, koju oni mogu a ne moraju prihvatiti. U slučaju Rafinerije, od toga nije bilo ništa, i svim akcionarima Rafinerije i Petrola su izvršena smanjenja kapitala, odnosno broja akcija, i to bez potrebne procjene kapitala i imovine tih preduzeća, čime je prekršeno desetak zakona! Čudno je da niko od ’ruskih investitora’ nije nikad došao u Banja Luku, Brod ili Modriču da se raspita šta se dešava sa njihovom investicijom, već se neprekidno oglašava Vlada ili Ministarstvo industrije, energetike i razvoja RS kako bi informisalo javnost o stanju u Naftnoj industriji koja više nije državna!!!
2. Imajući u vidu sve rečeno pod 1., jasno je da je u cijeloj priči o privatizaciji Naftne industrije RS bilo APSOLUTNO nebitno tržište kapitala RS. Čak bi aktuelnoj vlasti bilo lakše da kompletnu privatizaciju uradi na ovakav način da nije postojala Banjalučka berza. Iz ove perspektive, jasno je da organi tržišta kapitala RS predstavljaju potpuno nepotrebne institucije (na žalost), jer je sada jasno da se entitetska Komisija za HOV nije ništa pitala, niti je mogla šta da uradi po pitanju jednog ovako detaljno isplaniranog poduhvata! Iz tog razloga i ista Komisija se pokušava ograditi od tužbi malih akcionara Rafinerije nafte, jer suštinski, nije mogla ništa da uradi, ali je formalno morala (na šta je vrh vlasti i računao: apsolutnu poslušnost svih državnih institucija čiji čelnici su pokazali da im je više stalo do vlastitih fotelja nego do pridržavanja i sprovođenja zakona)!
3. Kao posljedica ovakvih radnji, cijelo tržište kapitala je doživjelo krah (po nesreći, tu je i slučaj RITE Gacko koji se odigrao u otprilike isto vrijeme) i dovedeno u marginalnu, nebitnu poziciju u ekonomskom životu RS, što je za posljedicu imalo, kao kod slučaja RITE Gacko, drastično smanjenje regionalnih i međunarodnih investitora za ulaganje u RS (bilo na tržište kapitala bilo kao direktne investicije).
4. DRŽAVA, KAO (BIVŠI) VEĆINSKI AKCIONAR, JE DIREKTNO OŠTEĆENA, JER SE NA OVAKAV NAČIN, NAFTNA INDUSTRIJA RS MOGLA POKRENUTI I BEZ STRANOG INVESTITORA!!
U ovom tekstu smo se bavili uglavnom posljedicama privatizacije po Rafineriju nafte Brod. Kako se stvari u ovom trenutku čine, svi ulozi hiljada malih akcionara su praktično trajno obezvrijeđeni. Mršavu nadu predstavlja činjenica da istina kad tad dolazi na vidjelo. Nažalost, ona će kao i svaka istina da boli, jer ćemo saznati koliko nas je zapravo koštala ili će nas koštati cijela priča o prodaji Naftne industrije RS.
Očekujemo vaše mišljenje. UKLJUČI SE U RASPRAVU!!!
autor: Siniša Božić (bozicsinisa@yahoo.com)
Napomena: Ovaj tekst ne odražava politiku uredništva portala. Capital.ba ne snosi odgovornost za napisane analize, kao što ne čini ni za ostale komentare koji su napisani na portalu. Ovaj komentar-analiza predstavlja lični stav autora.
Komentariši