LJUBINJE, Ljubinjski duvanari, sve više odustaju od uzgajanja nadaleko čuvenog hercegovačkog duvana i okreću se proizvodnji sve traženijeg smilja.
Razloga zašto napuštaju kulturu svojih djedova je više.
Nakon obranog duvana, čiji su samo jedan dio uspjeli sačuvati od bolesti, suočavaju se sa mnogo ozbiljnijim problemima nedostatka otkupnih stanica, što je uslovilo da sadnja ove industrijske biljke u Ljubinju odumire.
“Ove godine smo imali svega desetak vagona, što je, u odnosu na neki raniji period, kada se u otkupnoj stanici predavalo oko 35 vagona, zaista mnogo manje i svake godine će ga biti manje, a kao sadioci ostaju samo stariji ljudi”, objašnjava Dragoljub Sorajić, šef Odsjeka za privredu u opštini Ljubinje.
Kaže da je ove godine 20 odsto roda uništila bolest, tako da će i oni sadioci koji su navikli na ovu kulturu sve više odustajati od nje zbog velikih ulaganja u obradu zemlje i zaštitu biljke, a na kraju prodaja ide toliko teško da ove godine nisu zabilježene značajnije količine u distribuciji, pa je većina roda još kod proizvođača.
Sorajić tvrdi da o otkupu, ne samo u Ljubinju, nego i u bližem okruženju, nema ni govora, s obzirom na to da su odavno ukinute u otkupne stanice u Stocu ili Čapljini, pa su domaćini, koji prodaju tek pokoji kilogram, potpuno zbunjeni i ne znaju šta da rade, osim da čekaju nakupce koji će im eventualno duvan kupiti na kućnom pragu.
Najprije je, kaže, prije nekoliko godina ugašeno ljubinjsko preduzeće “Doganija”, jedino u istočnom dijelu Hercegovine koje je otkupljivalo duvan.
Ugašene su i ostale otkupne stanice u zapadnohercegovačkoj regiji, a, prema zakonu, proizvođači ne smiju računati ni na slobodno tržište, ali ne smiju duvan odvoziti ni na pijace.
Jedinu nadu za otkup ljubinjski proizvođači zasad polažu u novu opštinsku vlast, kako bi se napravili vanredni ugovori za otkup s Fabrikom duvana u Banjaluci, jer su na prostoru cijele Republike Srpske otkupljivači u Bijeljini i Obudovcu.
“Ono što, takođe, utiče na sve manju sadnju duvana su veoma niske otkupne cijene od svega tri i po marke, gdje bi se jedino povećanjem premija od resornog ministarstva ili opštinskim subvencijama povećala isplativost sadnje ove kulture, koju, zbog svih nedostataka, sade uglavnom stariji sadioci, a sve ga više zamjenjuje smilje”, kaže Sorajić.
Dodaje da je, i pored velike ekspanzije sadnje smilja, koja je oborila njegovu otkupnu cijenu, i dalje isplativija sadnja ove i drugih ljekovitih biljaka, jer pojedini otkupljivači i prerađivači daju besplatan sadni materijal i svoju mehanizaciju, čiju naknadu rješavaju kroz otkup koji je, što je ljubinjskim poljoprivrednicima i najbitnije, zagarantovan.
Zbog toga je u Ljubinju sve više smilja, a sve manje duvana, jer se prave dugoročni, desetogodišnji ugovori za otkup po tri do tri i po marke po kilogramu, a već sada se u Ljubinju prerađuje po petnaest tona smilja…
Niko neće visokog hercegovca
Ono čime su se Hercegovci nekada ponosili bila je duvanska sorta visoki hercegovac, koji je, prema sačuvanim spisima, bio omiljeni duvan turskih sultana, a pušio se i na bečkom dvoru, pa je tada spadao među najfinije duvane svijeta.
Danas ga slabo puše i sami Hercegovci, koji sve češće posežu za prerađenim industrijskim pakovanjima duvana uvezenim iz inostranstva, o čemu svjedoči prodaja na hercegovačkim trafikama. Nezavisne novine
Komentariši