BEOGRAD, Privatizacija cementara, duvanske industrije, Knjaz Miloša i druge afere, kao i podržavljenje firmi, obilježile su proteklih deset godina.
Rijetke od njih su razriješene i imale su sudski epilog, zbog čega je raslo nezadovoljstvo javnosti i sumnja na korupciju.
Sumnjive privatizacije, kršenja zakonske procedure, korupcija i raznovrsne maštovite zloupotrebe službenog položaja pokazuju da su pravna država i uređeno građansko društvo još uvek neispunjena obećanja.
Deceniju nakon demokratskih promjena neke afere poput sporne privatizacije Luke Beograd su još uvijek aktuelne, neke su nakon više godina dospjele do suda poput „afere satelit“ bivšeg ministra Davinića, mada je pretres odložen na neodređeno vrijeme ili je bar nakon više godina istrage podignuta optužnica poput afere u koju je upletena bivša ministarka Rašeta Vukosavljević.
Neki akteri afera su dospjeli u pritvor poput bivšeg direktora željeznice Šarančića a donijete su i neke oslobađajuće presude, recimo u „aferi kofer“ ili neke izuzetno blage kao u aferi vezanoj za Miladina Kovačevića.
Neke su van fokusa javnosti pa akteri do daljeg rade kao da se ništa nije ni desilo poput „afere Indeks“. Ali dok se o ovim aferama još uvijek piše na desetine drugih je pao veo zaborava. Kada se malo zagrebe po sjećanju afere prate demokratsku tranziciju od samog početka, kaže ekonomski analitičar Miroslav Prokopijević.
„Prve velike afere se vezuju za vladu Zorana Đinđića i jedna od prvih je vezana za obnovu Termoelektrane Obrenovac, koja se vukla dugo po Evropskom parlamentu, imala je međunarodnu dimenziju nikada nije do kraja razrješena, odmah poslije toga je došla afera sa Ju Es Stilom gdje se pojavljuje 6,5 miliona dolara koje su Amerikanci više platili nego što je bila transakciona cijena“, podsjeća on.
Uslijedila je, kako dodaje Prokopijević, prodaja duvanskih industrija, fabrike su prodate tako što je snižena akciza na nivo bezalkoholnih pića, što je neko morao dobiti velike pare, plus je dogovoreno ko će koju fabriku da kupuje od stranih partnera.
„U sjećanju je svakako ostala afera Knjaz Miloš, gdje je Danone spriječen da uđe na tržište Srbije, potom afere Novosti, Putnika. Afere su bile stalni način poslovanja i vjerovatno je u čitovoj stvari namješeno tako da se određenom kupcu namjesti da plaća nešto manju cijenu a da razliku između onoga što je prava cijena i onoga što je plaćeno dijele akteri transakcija – kupac sa jedne i oni koji učestvuju u korupciji sa strane vlasti“, kaže on.
Ključni problem je, po njegovoj ocjeni, bio loš ekonomski model, a još veći je što sada isti oni koji su griješli po starom modelu prave novi model. „Znači novi model će biti jednaka greška kao i stari model vjerovatno. Rješenje je duboka reforma države i poslovnog okruženja. Bez toga ova zemlja nema normalnu ekonomsku budućnost“.
Ekonomski novinar Mijat Lakićević ocjenjuje da je privatizacija bila pravi rasadnik zbog neumjerenog uplitanja politike u tu sferu.
„Sa privatizacijom je bilo problema tamo gdje se politika miješala da upravlja tim procesom, kada nije željela da se odvija po pravilima, da se napravi konkurencija, nego da se ostvare uski partijski interesi, onda su se privatizacije pretvarale u afere odnosno dolazilo je do njihovog iskrivljavanja, kršila su se pravila, a jednoj grupi ljudi koja je imala naklonost političke elite omogućavano je da dolazi u posjed određenih preduzeća“, ističe Lakićević.
Veliki problem, po njegovom mišljenju, je i to što je u proteklih deset godina obilježio i svojevrstan provratak države u ekonomiju, kao što je to bilo sa PKB-om, a ne treba zaboraviti ni to što je Srbijagas preuzeo već privatizovane firme.
„Imamo svojevrsnu restituciju i ovo što se desilo sa Uredbom o mlijeku, to je flagrantno kršenje svih pravila tržišta i što nije bilo ni u vrijeme realnog socijalizma prije 30 ili 40 godina. Po mom mišljenju to bi trebalo da budu afera koje bi podigle javnost, međutim, kod nas do toga nije došlo, a neke sporedne stvari zaokupljuju javnost“, smatra on.
Mnoge afere su nastale i van privatizacije poput afere Pancir u vezi kupovine vojne opreme, ili čuvene afere Bodrum. Tu su i afere u kojima su hapšene razne mafije. Iako je bilo prilika da se ojača borba protiv korupcije ona nije sasvim iskorišćena kaže Nemanja Nenadić izvršni direktor Transparentnosti Srbija.
„Zajednička karakteristika za sve afere je bila da slučajevi sumnje na korupciju nisu bili ispitivani pravovremeno, bilo da postupci nisu uopšte pokretani ili su pokretani poslije dosta vremena kao što je slučaj sa zloupotrebama o obnovi beogradskog aerodroma“.
Kao paradigmatičan slučaj afere, Nenadić je izdvojio slučaj drumske mafije, koji je okončan pravosnažnom presudom, a koji je pokazao da ljudi koji su ukazivali na nepravilnosti i koji su zbog toga pretrpili posljedice nisu adekvatno nagrađeni i to nije dovelo do prepoznavanja potrebe da se zaštite ljudi koji imaju saznanja o korupciji i koji su spremni da na ta saznanja ukazuju javnosti.
Spomenimo još i već zaboravljenu veliku šećernu aferu koja je dovela do sporenja sa Evropskom unijom ili još čuveniju aferu Janjušević – Kolesar iz iste godine, poznatu i kao „Sejšelska afera“, uz podsjećanje da su glavni akteri nekoliko godina kasnije oslobođeni optužbi. Afera „Erikson“ u koju je navodno bio upleten bivši potpredsjednik vlade Labus je potpuno zaboravljena a više se ne spominje ni relativno novija afera “Ušće“.
Problem sa javnim preduzećima je što su ona postala partijski plijen i što se na njihovo čelo dolazilo po partijskoj liniji. „Niti su birani stručni ljudi niti su imali mogućnost da rukovode po ekonomskim pravilima tako da su više ta preduzeća stavljena da budu neka vrsta socijalnog amortizera, gdje se nema otpuštanja, plate se dijele i ako nisu zarđene. To i nisu preduzeća nego neka vrsta socijalnih ustanova koja služe da se neki ljudi zaposle – malo partijskih kadrova, malo rođaka, malo radničke klase i služe da se zadovolje nečiji pojedinačni ili grupnu interesi“, kaže Mijat Lakićević. B92
Komentariši