Klasa pognute glave

BEOGRAD, Radno vrijeme od 12 sati, skraćeni odmori, bolovanje samo „kad dogori“, plata neredovna i nedovoljna… Ovi su razlozi prije tačno 125 godina pokrenuli radničku klasu da izađe na ulice grada Čikaga i izbori se za bolje sutra.
Da li je to bolje sutra, poslije dvanaest i po decenija, stiglo i u Srbiju?
I mada će gotovo svi do jednog teoretičari rada kazati da te ulične demonstracije, u kojima su živote ostavili oni najglasniji, nisu bile uzaludne jer je svijet dobio osmočasovno radno vrijeme i savremene zakone o radu, danas se većini radnika čini da se ćurak ipak okrenuo. Sudeći po štrajkačkim paroloma većina bivših proletera strahuje da se vraća mračno doba liberalnog kapitalizma u kojem se, ponovo, ne zna ko šta radi i za koliko para.
Zato će i ovaj Prvi maj, svečano onomad nazvan Praznik rada, u Srbiji proći tiho. Energiju i silu kojima je nekada radnička klasa pokazivala svoju snagu zamijeniće roštiljijada na travnjacima, narodnjaci i uranak. Ni sindikati ovaj datum ne obilježavaju. Čak ni simbolično, zarad tradicije.
Prestravljeni
– Naša radnička klasa je ista kao i u svijetu. Rasturena i razorena – ocjenjuje sociolog Ognjen Radonjić. – U posljednjih trideset godina razbijeni su i sindikati pa je i njihov uticaj minimalan. Radnici su ostali sami i nezaštićeni i ne mogu da se bore ni za kakva svoja prava.
Radonjić ocjenjuje da je opštem razdoru kumovala i katastrofalna privatizacija u kojoj neki novi vlasnici nisu ni imali namjeru da „ožive biznis već samo da rasprodaju građevinsko zemljšite“.
– Kupovale su se firme novcem sumnjivog porijekla, a ti su vlasnici potom činili sve da ih upropaste. Radnici su ostali bez ičega i danas su naučeni samo da strahuju za svoje radno mjesto koje je sasvim nesigurno. Prisiljeni su da rade za malu platu jer ako neće oni ima ko će i tako u nedogled.
Radonjić obrazlaže da su čak i firme, koje su ušle u Srbiju kako bi investirale, slaba garancija oporavka jer su posao sklopile samo zahvaljujući tome što im država subvencioniše zarade za period od tri godine.
– A šta će biti poslije toga? Čak ni ti radnici nisu sigurni u svoju budućnost i opstanak u firmi. Zato radnička klasa danas više nema nikakvu moć. Pristaju na sve kako bi zadržali posao. Uplašeni su i bez novca.
Zasićenje
Da su radnici u apatiji i bez volje da se izbore sa izazovima u vrijeme kada je na birou skoro 800.000 duša, smatraju i njihove sindikalne vođe. A za to je odgovorna – vlast.
– Država se ponaša kao da joj radnici uopšte nisu potrebni – kaže Ranka Savić, predsjednik Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata, koja po njenim riječima ima 162.000 članova. – Ona je dobar poslodavac samo svojim činovnicima. U državnoj administraciji, upravi i javnom sektoru su plate redovne, nema tehnološkog viška, poštuju se praznici, godišnji odmori i prekovremeni rad. A u realnom sektoru je raspad. Prvi put se događa da su opravdano nezadovoljni i poslodavci i njihovi radnici koje država tretira kao građane drugog reda. Ovima prvima je nametnula 50 taksi, dažbina i poreza koji ne dozvoljavaju nikakav profit, zbog čega se to odražava na radnike koji bivaju proglašeni tehnološkim viškom. Oni koji ostaju u firmama to čine po svaku cijenu jer nemaju drugog izlaza i svoje nezadovoljstvo, u najboljem slučaju, mogu da pokažu samo unutar svog fabričkog kruga. Zato su svi potpuno izmoreni, iscrpljeni, a sada su i bezvoljni.
Ipak, Savićeva dodaje da je pogrešno za ovakvo stanje kriviti radnike.
– Odgovornost je i na sindikalnim liderima koji nisu uspjeli da to sve promjene. Neki su na istim funkcijama i po dvadeset godina pa se postavlja pitanje i njihove odnosno naše odgovornosti. Da li smo mi učinili sve što smo mogli i morali? – pita se Savićeva.
Ustupci
Njene kolege u drugim sindikalnim organizacijama ne misle mnogo drugačije, ali za ovakvu apatiju više krive – okolnosti.
– Živi se veoma teško i svi su izmučeni – priča Dragan Zarubica, potpredsjednik Saveza samostalnih sindikata Srbije, koji okuplja oko 500.000 članova. – Sa prosječnom platom od 36.000 dinara i potrošačkom korpom od 50.000 dinara malo se ko može osjećati zadovoljnim. Ipak, i pored toga što je ovo nedovoljno novca, mnogi ostaju na svojim radnim mjestima jer nemaju alternativu. Zato je naš radnik u daleko nepovoljnijem položaju od njegovih kolega u Evropi. Tamo makar imaju siguran posao, bolje uslove rada i veću zaradu. A sa takvom pozicijom lakše ispoljavaju nezadovoljstvo.
Zarubica ocjenjuje da uprkos okolnostima koje našoj radničkoj klasi nikakao „ne idu naruku“, oni ipak imaju potencijal za mijenjanje stvarnosti. S druge strane, plaši se i da je došlo do zasićenja. Zato sindikati okreću novi list. Iako će u mnogim „konkurentskim“ organizacijama ovaj najveći sindikat Srbije optužiti za kolaboraciju sa državom – jer se oni tradicionalno nalaze na suprotstavljenim stranama – Zarubica objašnjava:
– Moramo da razgovaramo sa vlastima. Socijani dijalog je najbolji način da se nešto učini za radnike. A kao i u svakom dijalogu, ustupci i kompromisi se podrazumijevaju i očekuju. A mi to upravo i radimo. Razgovaramo i dogovaramo se.
Sedam godina štrajka
Radnicima u Srbiji retko „puca fitilj“, a kada do toga dođe uglavnom se radi o periodičnim ispadima. Veliki štrajkovi – izuzev ovog posljednjeg kada je povećanje plata tražilo pravosuđe, zdravstvo i prosvjeta
– nisu česti koliko u zemljama okruženja. Ipak, u našoj zemlji su zabilježeni i radikalniji primeri u iskazivanju nezadovoljstva. Tako je u toku prošle godine 80 radnika „Metal sistema“ iz Kragujevca ležalo u prostorijama Poreske uprave, novopazarski štrajkač iz „Iskra-metala“ je zbog stresa, poslije 190 dana protesta, preminuo, a radnici zrenjaninskog „Banata“ i „Luksola“ su tražili obroke u narodnoj kuhinji. Rekord u dužini protesta drže radnici „Mašinoteksa“ i „Cvećare“ iz Leskovca koji štrajkuju još od 2004. godine!
Tako je nekad bilo…
Slobodan Avramović, novinar i pokretač „Beogradskog radnika“, zapisao je kako su poslije rata radnici u Srbiji proslavljali Prvi maj. – Bile su velike parade, pa je to bila prilika da se pokaže šta je sve industrija uspjela da napravi. Najdužu tradiciju ima proslava u Košutnjaku i tamo je sindikat uvijek organizovao kulturno-umjetnički program. A svaka ozbiljnija firma je davala višak na platu, da radnici imaju da proslave. Bilo je lijepo tada raditi, jer su firme imale između 300 i 400 radničkih odmarališta na moru, na planinama i banjama širom bivše Jugoslavije. Zaposleni bi svake druge godine dočekali svoj red da otputuju i da se odmore. Postojao je samo jedan sindikat, ali je bio toliko jak, da kada „Rakovica“ zapreti štrajkom, predsjednik partije odmah dotrči da smiri radnike. Novosti

Comments

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

More posts