Oznaka: Dejan Barac

BANJALUKA, Poslovni portal CAPITAL.ba i danas objavljuje drugi nastavak teksta o ekonomiji, koji ima svrhu da na jednostavan način objasni i približi značajne ekonomske pojmove laicima u ovoj oblasti. Tekstove je pisao naš saradnik Dejan Barać iz Niša koji današnju priču započinje citatom britanskog pisca i Nobelovca Harolda Pintera:

„Da bi se političari održali na vlasti, ključno je da ljudi ostanu u neznanju, da žive ne znajući istinu, pa čak ni onu istinu koja se tiče njihovih sopstvenih života. Okruženi smo ogromnom tapiserijom laži kojom se hranimo.“ 

Šta ćemo da budemo kad porastemo

„Dobro sam zapamtio jednu konferenciju studenata svjetske književnosti u ,petici‘ na Pravnom fakultetu (u Beogradu). Sala prepuna, jedva smo stali, toliko je onda bilo tih ambicioznih jurišnika koji bi da osvoje vrhove svjetske literature! (…) Govorio nam je šef katedre profesor Voja Đurić, više ne znam šta, no na kraju su pitali ima li da je nekome nešto nejasno. Meni je sve bilo nejasno! Dignem se iz zadnjeg reda gdje sam drijemao, pa na katedru da postavim pitanje – ,Kažite nam, profesore, šta ćemo mi da budemo kada diplomiramo‘? Vrijeme je dalo za pravo da je pitanje bilo na mjestu. Kakav je to fakultet koji ti ne nudi posao? Danas studenti to znaju. No onda se mislilo drugačije, pa je moje pitanje shvaćeno kao nedostojno i malograđansko. Kako su me samo studenti napali! Vraćam se u zadnji red, a studenti mi dobacuju, prijete, najradije bi me linčovali – ,Utilitaristo! Pragmatisto! Kako te nije sramota?! Pa mi nismo ovde došli da pravimo karijeru, nego da studiramo Dostojevskog! (…)‘. Malo ko je od tih idealista nešto napravio. Na prste se mogu izbrojati oni koji su postali pisci, većina nije ni završila fakultet, gotovo niko ne radi u struci, neki prodaju knjige, neki su se izgubili u administraciji, zaboravili su kad su poslednji put pročitali knjigu! A i zašto da čitaju kada ih to podsjeća na zablude mladosti! Ja sam bar postao šahista!“

(Odlomak iz romana „Niški gambit“ Ivana Ivanovića, prvo izdanje iz 1986. godine)

Osveta loših đaka

„Ja se obraćam studentima kao pojedincima – ako vi dolazite u školu sa uvjerenjem, koje vam je napravila televizija, da nema smisla učiti i da su štreberi budale, onda nema više društva. (…) Studenti koji loše uče samo se ,muvaju‘ po nekim forumima. Vidio sam na televiziji jednog studenta, koji je kod mene pao ispit pet-šest puta, kako nosi zastavu revolucije i Bolonjske deklaracije (…), a neki moji loši studenti su postajali ministri.“

(Miodrag Zec, profesor ekonomije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, emisija „Ćirilica“ na TV Hepi od 4. februara 2013. godine)

Francuska lekcija o moralu

Jedan moj kolega je prije desetak godina (2001) bio na studentskoj razmjeni u Francuskoj. U susjednoj sobi kuće gdje je stanovao bile su dvije Francuskinje, s kojima je sklopio blisko poznanstvo. Nedugo zatim, kao džentlmen, ponudio im je pomoć u izradi seminarskog rada (za fakultet) koji su njih dvije zajednički radile. Odgovor Francuskinja je za njega bio neočekivan – „U pitanju je naš projekat i same ćemo da ga završimo.“

Tri vage za tačno mjerenje

Javni dug (dug države) i deficit državnog budžeta su kao nivo šećera i holesterola u krvi, koje svi imaju – ali, bitno je da se kreću u održivim granicama. Tokom godine, država prikuplja novac od poreza, dobija donacije i ostvaruje ostale prihode (npr. od izdavanja imovine, nadoknada za eksploataciju prirodnih resursa itd), a zatim usmjerava novac kroz raspodjelu (penzije, finansiranje javnog sektora, socijalna davanja, subvencije itd.) i otplatu kredita. Budžet jedne države možemo posmatrati i kao vagu – sa jedne strane  je tas na kome se nalaze prihodi, a sa druge strane je tas na kome se nalaze rashodi (države). Neravnoteža vage na kraju godine znači deficit budžeta (ostvareni prihodi su manji od ostvarenih rashoda) ili suficit budžeta (ostvareni prihodi su veći od ostvarenih rashoda).

Budžetski deficit može da bude rezultat nerealnog planiranja budžetskih prihoda i/ili rashoda, porasta cijena robe i usluga (npr. usljed nedovoljne konkurencije na domaćem tržištu, ili usljed opšteg porasta cijene energenata i hrane u svijetu), prekoračenja projektovanih rashoda i pogrešno procjenjenog privrednog razvoja (nerealno projektovan rast BDP-a). Nekada se budžetski deficit tendenciozno izaziva tako što se povećavaju budžetski rashodi (npr. odvaja se više novca za kapitalne investicije), da bi se pospješila ukupna tražnja na domaćem tržištu. Deficitu budžetu može da doprinese i neracionalna fiskalna (poreska) politika – bilo da se radi o značajnom smanjenju ili povećanju poreskih stopa. Naime, ako su npr. poreske stope na rad i profit veoma visoke, sve više privrednika će „bježati“ na „crno tržište“, što posljedično znači manjak novca u budžetu.

Drugu vagu čini spoljnotrgovinska razmjena. Na jednom tasu su roba i usluge koji se uvoze u državu (nafta, gas, auto dijelovi, automobili, računari, banane, limun, narandže itd), dok su na drugom tasu roba i usluge koji se izvoze (softver, obojeni metali, drvo, namještaj, jabuke, sokovi, keks, bombone itd). Ako je vaga u neravnoteži, znači da postoji deficit (manjak) ili suficit (višak) u robnoj razmjeni.

Na kraju, treću vagu čini platni bilans (bilans sa inostranstvom) – što znači da su na jednom tasu devize od priliva, dok su na drugom tasu devize koje se odlivaju iz države. Odnosno, platni bilans obuhvata izvoz i uvoz robe i usluga, prihode od investicija u inostranstvu, rashode od stranih investicija, priliv i odliv tekućih transfera (doznake, penzije, pomoć, pokloni), priliv i odliv direktnih stranih investicija, priliv i odliv portfolio investicija, priliv i odliv kapitala po osnovu kredita, smanjenje i povećanje monetarnih rezervi. I ovdje važi pravilo, ako vaga nije u ravnoteži, znači da postoji deficit (manjak) ili suficit (višak) u platnom bilansu. Za državu koja nema značajne prihode od turizma, gotovo uvijek važi pravilo da deficit u spoljnotrgovinskoj razmjeni (spoljnotrgovinski deficit) „proizvodi“ deficit platnog bilansa.

Spirale koje vuku u bunar

„Ne možete da vodite samostalnu ekonomsku politiku kada se prezaduženi, kada vaša finansijska stabilnost zavisi od stranaca i ako vam je bankarski sistem u rukama stranaca, odnosno – ako nemate autonomne poluge privrednog razvoja. Dakle, sve se nalazi u tuđim rukama, kao kad putujete avionom koji je na autopilotu – možete samo da gledate, a avion leti kuda autopilot kaže.

Možda je grubo reći, ali MMF je institucija koja Vam prvo pomogne da padnete u bunar, a zatim prva pritrčava i daje vam konopac (za spasavanje). Dobro je da vam neko pozamljuje novac kada niko drugi neće. Međutim, problem sa MMF-om je u doktrini – sva iskustva  vezana za finansijske krize, uključujući i ovu poslednju, govore da one nisu nastajale zbog primarnog problema u javnoj potrošnji, već zbog problema u platnom bilansu. Javna potrošnja i ekcesna javna potrošnja može biti finansirana na dva načina – velikom štednjom svojih građana i neraspoređenom dobiti privrede kako to čini Japan, čiji je javni dug preko 220 procenata BDP-a (…), ili spoljnim zaduživanjem. Suprotan primjer Japanu je Irska, koja je 2007. imala javni dug koji je bio ispod 30 procenata BDP-a. Ako je javni dug nešto što uvodi državu u krizu, Irska je tada trebalo da bude srećna i da ,pjevuši‘. Međutim, nevolja Irske je bila što je imala kontinuiran deficit u razmjeni sa inostranstvom. Deficit tekućeg bilansa vam govori koliko država kao cjelina više troši nego što stvara. Dakle, da bi se ,pokrio‘ ovaj finansijski jaz, neko mora da joj pozajmi novac. Tog trenutka je u rukama spoljnih kreditora. Kada spoljni kreditori kažu da je više neće finansirati, država ulazi u haos. To je ono što se dešava Grčkoj, Španiji, Irskoj, Islandu, Mađarskoj itd.“

(Nebojša Katić , ekonomski konsultant iz Londona, emisija „Talasanje – pusti priču“ Radio Beograda 1 od 17. aprila 2012. godine)

Uzimati od viška ili razarati supstancu

Zamislite restoran koji mjesečno ima prihod od 1 milion konvertibilnih maraka (KM) uz profit od 200.000 KM. Ako jedan konobar restorana počne tokom mjeseca da prisvaja 0,5 procenata prihoda (5.000 KM), on uzima „od viška“ i vlasnik restorana, koji ima bezgranično povjerenje u svoje zaposlene, gotovo da neće osjetiti posljedice u poslovanju. Međutim, ako dio konobara i kuvara u restoranu naprave „sistem“ i svakog mjeseca prisvajaju 15 procenata od prihoda (150.000 KM), restoran će osjećati poslijedice, ali će „živjeti“ (odnosno opstati na tržištu). Međutim, ako „sistem“ čine svi konobari i kuvari restorana, i ako mjesečno prisvajaju preko 20 procenata prihoda – restoran po ekonomskim zakonima srlja u brzu propast, a konobari i kuvari zajedno će sa vlasnikom restorana ostati bez posla.

Raspodjela viška ili raspodjela supstance

Ako u određeni posao uložite 1.000 dolara i poslije obavljanja tog posla imate prihod od 1.300 dolara (zaradili ste 300 dolara). Sada od zarade možete da odvojite 100 dolara i potrošite „za svoju dušu“, a preostalih 1.200 dolara da reinvestirate. Međutim, ako ste sa početnih 1.000 dolara ostvarili prihod od 1.100 dolara i odlučili da potrošite 300, vi „topite“ bazu. Tada ne trošite od viška (dodate vrijednosti), nego rasturate supstancu.

Ukoliko ste dužni povjeriocu 500 dolara, a imate prosječne mjesečne prihode od 2.000 dolara uz istovremene prosečne mjesečne rashode od 1.800 dolara – nije strašno. Uz racionalizaciju mjesečnih rashoda i/ili povećanje prihoda bićete u prilici da smanjite ili otplatite dug od 500 dolara već poslije jednog mjeseca.

Razmotrimo sledeći slučaj. Ako ste nekome dužni 2.000 dolara i onda se zadužite od drugog povjerioca 3.000 dolara – 2.000 dolara da vratite dug, a 1.000 dolara da potrošite. Sljedećeg puta se zadužujete 5.000 dolara da biste vratili dug od 3.000 dolara itd. Znači, sve vrijeme se zadužujete, a ne stvarate dodatu vrijednost. Međutim, kako su vaši zahtjevi sve veći, jednog dana neće biti poverioca koji će pristati da vam pozajmi novac, jer zna da nemate odakle da mu vratite. Zapravo, povjerioci će vam pozajmljivati novac sve dok znaju da posjedujete „srebrninu“, odnosno resurs kao sredstvo obezbjeđenja. Kada ostanete bez „srebrnine“, šta ćete onda? Dakle, kada se zadužujete, a ne stvarate višak – zakonito srljate u bankrot.

Podsjećamo na poznatu kinesku poslovicu – „Ako čovjeku daš ribu, nahranićeš ga za jedan dan; ako ga naučiš uloviti ribu, nahranićeš ga za cijeli život,“ a zatim i na misao Iva Andrića – „Kuća se raspala jer su svi u njoj ostvarili svoje interese“ (citirano po sjećanju).

Kada bi svi pojedinci bili pošteni i ujedno mogli da razluče šta je dugoročno dobro za zajednicu, država gotovo da i ne bi bila potrebna. Svaka socijalna grupa ima sopstvene interese, koji se najčešće međusobno isključuju. Da zlo bude veće, ljudi se često drže u neznanju, a zatim ubjeđuju da na izborima glasaju za nešto što je dugoročno protivno opštim interesima, štetno za buduće generacije. Naši političari ne govore kako će da stvore okruženje (ambijent) u kojem će se stvarati višak – već kako će uzeti iz budžeta („zajedničke kase“) i dati određenoj socijalnoj grupi. Ističemo da država samo preraspodjeljuje – uzima od svih poreskih obveznika i eventualno se  zadužuje, a zatim daje (distribuira) različitim socijalnim grupama kroz socijalna davanja, transfere za penzije, plate u administraciji, obrazovanju i zdravstvu itd, i otplaćuje kredite poveriocima.

Promjenom poreske politike, odnosno smanjenjem poreza jednoj grupi i povećanjem poreza drugoj grupi, država takođe preraspodeljuje (redistribuira). Ova preraspodjela ima smisla ako će promjena poreskih opterećenja dugoročno izazvati stvaranje viška (odnosno, dodate vrijednosti). S druge strane, ako država pretjera sa fiskalnim i parafiskalnim nametima, sve više privrednika će „seliti“ svoj posao na „crno tržište“.

Kineska ekonomska škola

„Kina je iskonska, tradicionalna zemlja koja čuva svoje tržište. Sve ono što mi ne radimo, oni rade. Kada su predstavnici (američke) ,Siti banke‘ (eng. City Bank) došli i tražili da se tržište Kine otvori za inostrane banke, odgovor Kineza je bio – znate, nismo mi toliko glupi da ne znamo da prodajemo svoj novac sopstvenom narodu uz kamatu.

Ko god hoće da prodaje proizvode u Kini, mora da (ih) proizvodi u Kini. To je zemlja koja je krenula logičnom trgovačkom paradigmom – proizvodila je velike količine jeftine robe niskog kvaliteta i tako razvila intenzivan obim izvoza, i zauzela značajan dio svjetskog tržišta. Zatim je počela da radi na kvalitetu proizvoda i na izjednačavanju socijalnih razlika.

Bio sam u par navrata u Kini – na jednom mjestu se nalazi tržni centar za XXV vek koji može da primi 350 hiljada ljudi, a pored njega ,kameno doba‘ gde neki deda čuva malu patku u nekoj lokvi. Kinu mogu da sustignu ta socijalna raslojavanja i dovedu do bunta.“

(Milan Knežević, privrednik i potpredsednik Asocijacije malih i srednjih preduzeća, emisija „Ćirilica“ na TV Hepi od 15. aprila 2013. godine)

Tragovi jahača apokalipse na (ne)slobodnom tržištu

„Tržište je najjači potencijal neke države. Mi smo se ,upecali‘ na potpuno besmislene teze – da treba otvoriti tržište (prema inostranstvu), jer je slobodno tržište uslov za konkurentnost privrede. To su takve floskule i gluposti. Mi smo poznati po tome što usvajamo i izričemo najviše fraza na svetu o najsudbonosnijim pitanjima. (…)

Vršeno je jedno sjajno istraživanje na čemu počivaju privrede i ekonomije zemalja koje su u poslednjih deset godina imale rast bruto domaćeg proizvoda preko 5 posto. Na prvom mjestu su sve zemlje koje su imale ograničeni protekcionizam, čime su štitili svoje tržište. Ima kod nas mnogo tih ekstremnih liberala koji govore kako će slobodno tržište dovesti (pravu) mjeru. To govore upravo oni (države) koji vrše monopolizaciju svog tržišta. Ne dâ niko svoje tržište. Priča o tome da mi imamo slobodan izvoz u Evropsku uniju obična je floskula i laž. Evropska unija se ,brani‘ sertifikatom EUR.1 (to je uvjerenje o domaćem poreklu robe, prim. Dejana Baraća). Da bih ja (kao preduzetnik) izvezao džemper (u Evropsku uniju), on mora da bude majoritetno proizveden, dakle 51 posto, u domicilnoj zemlji. (…)

Sve što predstavlja prioritet (država Evropske unije), oni će kao razumni ljudi to čuvati, a nama će poslati banke kao jahače apokalipse savremenog doba, osiguravajuća društva, uzeće nam cementare – jer njima i budala može da upravlja. Dakle, nama će uzeti sve industrijske potencijale koji sa sobom nose monopole na tržištu.“

(Milan Knežević, privrednik i potpredsednik Asocijacije malih i srednjih preduzeća, emisija „Ćirilica“ na TV Hepi od 15. aprila 2013. godine)

Ko može da razvije ekonomiju neke države

Od kraja Drugog svjetskog rata do današnjih dana iskustva moderne ekonomije svjedoče kako strane kompanije dolaze u neku državu da zarade, što je razumljivo i opravdano, a ne da donesu visokotehnološka znanja i da unapređuju njenu ekonomiju. „Neporecivo je, odnosno nije podložno polemici, da ekonomiju jedne države mogu da razviju samo njeni građani. (…) Čak i da (u neku državu) masovno pohrle strani investitori, ona će se suočiti sa ,klopkom srednje razvijenosti‘ – zarade zaposlenih neće rasti, ostaće male – jer su zbog niskih zarada (subvencija i niskog poreza na profit, prim. Dejana Baraća) stranci i došli“, podvukao je finansijski konsultant iz Londona Nebojša Katić u emisiji „Talasanje – pusti priču“ Radio Beograda 1 od 17. aprila 2012. godine.

Dejan Barać, Niš