ŠTOKHOLM, Bivši direktor i desna ruka Ingvara Kamprada, vlasnika čuvene švedske kompanije, napisao je knjigu koja je uspjela da šokira javnost i prikaže njihovu omiljenu kompaniju kao nehumanu sektu koja izrabljuje djecu i mrzi strance.
Špijuni, laži i rasizam vladaju „Ikeom”, tvrdi Johan Stenebo, koji je u toj kompaniji radio više od 30 godina. U svojoj knjizi „Istina o Ikei”, koja je šokirala Švedsku, Stenebo opisuje kako ova kompanija funkcioniše poput nekadašnje istočnonjemačke tajne policije Štazi, da su na svakom koraku špijuni i da na menadžerske položaje stranci mogu da zaborave jer su oni rezervisani isključivo za Šveđane.
Švedska „Ikea” do sada je imala nepoljuljan pozitivan imidž, a priča o njenom vlasniku Ingvaru Kampradu, koji ju je osnovao daleke 1943. godine i od tada navodno sjedi na istoj stolici, iako je u međuvremenu postao milijarder, obišla je svijet.
Mračna strana
Ali, nova knjiga otkriva „mračnu” stranu upravljanja tim najpopularnijim lancem prodavnica namještaja. Osnivač „Ikee” Ingvard Kamprad jedan je od najbogatijih ljudi na svijetu, ali važi za običnog čoveka koji živi vrlo skromno. On je poput svog namještaja, jednostavan, pošten i – pomalo drven. Anegdote koje održavaju taj imidž već su legendarne.
Šveđanin još ima 30 godina staru sofu „klipan” u svojoj dnevnoj sobi, zajedno s još nekim legendarnim komadima „Ikeinog” namještaja, poput regala za knjige „bili”. Te priče ne opisuju samo Kampradovu skromnost, nego prikazuju i kako dugo traju komadi ovog namještaja.
Međutim, Stenebo je u knjizi progovorio o „mračnoj strani Ikee”. On je u njoj počeo da radi prije više od 30 godina kao pomoćnik u magacinu. Karijera mu je krenula uzlaznom putanjom i završio je kao jedan od direktora i radio čak i kao lični Kampradov pomoćnik. Kompaniju je napustio prije devet mjeseci, nakon razmirica s upravom. Tada je napisao knjigu i to je prvi put u istoriji „Ikee” da ju je neko od direktora ocrnio u javnosti.
– Nisam više mogao da radim u toj kompaniji, ali nisam mogao ni da ćutim – rekao je Stenebo.
„Crne knjige” sve popularnije
Knjige o razotkrivanju poslovne politike i odnosa prema radnicima u korporacijama sve su popularnije proteklih godina, pa je „Istina o Ikei” samo jedna u nizu. Najviše interesovanja do sada je izazvala „Crna knjiga” o poslovanju jednog od najpoznatijih diskontnih lanaca „Lidl”. Knjiga je u Njemačkoj izazvala veliko interesovanje javnosti i natjerala vlasnika, jednog od najbogatijih Njemaca, Ditera Švarca da se javno brani od niza optužbi i dopusti osnivanje sindikata. Među najšokantnijim detaljima iz knjige o kršenju elementarnih radničkih prava su tvrdnje radnika da u toku radnog vremena ne smiju da odlaze u WC, pri čemu radnice koje imaju menstruaciju moraju da nose crvenu traku oko ruke. Naomi Klajn, kanadska spisateljica, svoj istraživački rad objavila je u knjizi „No logo”. Ona se u knjizi obrušila na najpoznatije svjetske korporacije koje troše milijarde evra na skupe reklame, a istovremeno koriste jeftinu radnu snagu, a nerijetko i dječji rad.
Knjigu je inače posvetio svojoj majci Kristini i zahvalio joj što ga je naučila „vrijednosti čiste savjesti”. U njoj navodi kako su uobičajene pretpostavke o „Ikei” i Kampradu potpuno pogrešne. Zapravo je cijela kompanija, navodi autor, čvrsto isprepletena mreža dobro sakrivenih, proračunatih laži.
Špijunaža radnika
– Uzmite, na primjer, tu anegodotu o stolici ili njegovoj sofi „klipan”. Te je priče smislio sam Kamprad i proširio ih – piše Stenebo. Obrušio se i Kampradove sinove Matijasa i Petera kog opisuje kao „nesposobnog rasistu”.
– Ako se bilo ko usudi da kritikuje Petera zbog njegovog šovinističkog ponašanja, patrijarh Ingvar odmah će da ga ućutka – navodi Johan, i optužuje da u Upravi direktora postoji i nepisano pravilo – odanost Ingvaru do smrti.
– Zbog toga su kritike prema Kampradu i „Ikei” rijetko procurile u javnost. Primjetili ste da Ingvar retko daje intervjue. Kad se to i dogodi, sam bira novinara koji će napisati tačno ono što on želi. Pomno stvara svoj imidž skromnog čovjeka s dirljivim pričicama o tome kako je imao problema s alkoholom – navodi Stenebo. Dodaje kako, u stvari, pomno nadzire svaki pedalj svoje kompanije, a špijuni u njoj mogu da kontaktiraju sa njim u svako doba jer želi da zna i najmanju pojedinost.
Od „agenata” se očekivalo da redovno izvještavaju Kamprada o atmosferi u kompaniji i prenose sve tračeve. Stenebo tvrdi kako su direktore strance redovno ogovarali i nazivali ih „crnčugama”.
– Nisu imali nikakve šanse za unapređenje unutar kompanije, i to zbog Kampradove paranoje. Uprkos tome što je „Ikea” najveća kompanija za proizvodnju namještaja, vode je isključivo ljudi koji dolaze iz švedskog gradića Almhultau, mjesta gdje je Ingvar odrastao. Važnost rodoslova i mjesto rođenja u „Ikei” je i te kako važno – isključiv je Stenebo. Kaže i kako se perje gusaka koje završi u jastucima čupa sa živih gusaka. Sve tepihe iz serije „barnslig” navodno prave djeca u Pakistanu.
– „Ikea” naravno vješto koristi sponzorstva za razne dječje organizacije kako bi odbranila svoj imidž. Sa svojim resursima može da koristi kog dobavljača poželi. Ali umjesto da koriste najboljeg, koriste naravno najjeftinijeg. Dobrotvorni gestovi su jeftiniji od čiste savjesti – rekao je Johan.
Odsjek za odnose s javnošću iz „Ikee” objavio je kako je Stenebova knjiga samo „stav privatne osobe”, pa su odbili da komentarišu detalje. Nije se oglasio ni sam Kamprad.
Komentariši