BEOGRAD, Zbog naplate naknade za pretvaranje prava korišćenja u pravo svojine na građevinskom zemljištu, ali i komplikovane procedure izdavanja dozvola investitori sve više zaobilaze Srbiju.
Tek kada se uvidjelo da su zbog plaćanja naknade za pretvaranje prava korišćenja u pravo svojine na građevinskom zemljištu, kao i zbog komplikovanog procesa izdavanja građevinskih dozvola, blokirane dvije milijarde evra investicija, nadležni su počeli da pričaju o njihovom ukidanju. Uglavnom pozivajući se na zakone bivših jugoslovenskih republika u kojima ne postoji stavka naplate promjene statusa vlasništva na zemljištu.
U svim tim zemljama, kao i u Srbiji, postojala je samo društvena, odnosno državna svojina, a zemljište je ustupano na korišćenje. Bivše republike SFRJ u procesu tranzicije izvršile su konverziju, ali bez ikakve nadoknade.
– Slovenija, Hrvatska, Makedonija su prvo riješile svojinska pitanja pa započeli privatizaciju. Mi smo krenuli obrnutim redom. I tu je nastao problem. Konverzija mora da se sprovede. Jer ako hoćemo u Evropsku uniju moramo imati riješena svojinska pitanja. Pitanje je, međutim, kako. Zato ukidanje naknade mora da bude plod političke odluke. To rješenje mora da bude legitimno i održivo – kaže Nebojša Nešovanović, konsultant za investicije.
U EU postoje dvije kategorije: svojina i zakup. U Srbiji vosim zakupa postojala je kategorija korišćenja što znači da po Ustavu takvo zemljište nije bilo u prometu.
– Prije 2003. godine zemljište nije moglo da se prodaje. Dodeljivano je, a u suštini je prodavano. Uzimajući sve to u obzir treba biti obazriv pri donošenju odluka o konverziji zemljišta – ističe Nešovanović.
Prema važećem Zakonu o planiranju i izgradnji 2009. godine uvedena je obaveza da vlasnici privatizovanih preduzeća moraju da plate pretvaranje prava korišćenja u pravo svojine ako na tom zemljištu umjesto fabrika hoće da zidaju stanove.
Isto važi i za investitore kojima su placevi svojevremeno besplatno ustupljeni na korišćenje, a na njima još ništa nisu sagradili. Svi ostali takođe moraju da izvrše konverziju, to jest da prevedu zemljište u vlasništvo, ali za to ne plaćaju ništa osim takse za upis u katastar.
Prema podacima katastra u Srbiji je podnijeto ukupno 14.672 zahtijeva za konverziju uz nadoknadu. Prema izvještaju Uprave za trezor Ministarstva finansija izvršeno je 929 transakcija i naplaćeno 258,3 miliona dinara.
Velimir Ilić, ministar građevinarstva Srbije obećao je da će se dozvole dobijati na jednom šalteru i da plaćanje naknade za saglasnosti o uređenju građevinskog zemljišta neće biti uslov za početak gradnje. Kompletna papirologija bi trebalo da bude završena za sedam dana.
Ove promjene su neophodne budući da se Srbija nalazi na 179. mjestu od ukupno 183 zemlje po brzini izdavanja građevinskih dozvola na listi Duing biznis Svjetske banke. Za dobijanje ovog dokumenta, potrebno je 279 dana, 19 procedura i 1.604 odsto dohotka po stanovniku. Poređenja radi Crna Gora je na 176. mjestu, Hrvatska na 143, Bosna i Hercegovina na 163. a Makedonija na 65. mjestu.
U Analizi efikasnosti postupka izdavanja građevinskih dozvola, koju je sačinila Američka organizacija USAID, lošim rezultatima pri izdavanju građevinskih dozvola kumovali su: neusklađeni propisi, pogrešna organizacija javne uprave i nedostatak jednog kanala komunikacije.
Autori ove studije su izračunali da je investitoru koji hoće da gradi fabriku u Srbiji potrebno oko 200 dana za dobijanje dozvole. U građevinskoj dozvoli postoji najmanje 20 malih „građevinskih dozvola”. Ukidanjem nepotrebnih koraka, usklađivanje sektorskih zakona, uvođenje tehničke kontrole, umjesto saglasnosti, kao i da papire izdaje jedan organ, postupci bi mogli da se skrate za 100 dana, a time bi se eliminisale i mnogobrojne procedure.
Nešovanović pak kaže da nema neke velike razlike u brzini izdavanja dozvole među zemljama u okruženju. Problem kod nas je međutim visina naknade za uređenje građevinskog zemljišta. Takse povećavaju troškove pribavljanja dozvole te smo zbog toga u ukupnom zbiru veoma loše rangirani.
– I u drugim zemljama se naknada plaća ali se obračunava prema stvarnim troškovima infrastrukturnog opremanja zemljišta. U Srbiji je razrezana po zonama i predstavlja neku vrstu poreza, tako da infrastruktura 10 puta više košta na Dedinju nego u Batajnici. Tek kada budemo reformisali ovu oblast i ustanovili kako se obračunava naknada i šta je porez moći ćemo da pričamo o napretku – ističe sagovornik Politike. Politika
