BANJALUKA, Položaj stočara u BiH, kažu uzgajivači stoke, iz dana u dan sve je teži. Pored nedostatka novca za ishranu životinja, stočari se žale na nesigurno tržište, neadekvatne cijene hrane koju kupuju i robe koju prodaju, te niz problema s kojima se svakodnevno bore.
Ističu da je osnovni problem besparica kupaca, te da u vezi s ishranom i uzdržavanjem životinja imaju dosta obaveza, a malo isplativosti. Brojni tvrde da i kada uspiju prodati svoj proizvod, to moraju učiniti tako što kupcima izdaju robu, a nakon toga mjesecima čekaju da im plate.
Na težak položaj žale se uzgajivači koji imaju mali broj grla stoke, ali i oni koji drže farme.
Mnogo posla, malo zarade: Jusuf Muranović iz Kozarca, opština Prijedor, tri decenije uzgaja bikove i konje, a tvrdi da tako težak period do sada nije doživio.
Muranović, koji je na banjalučku stočnu pijacu dovezao dva konja, kaže da je svaki put kada dođe sve manje uvjeren da će ih prodati. Dodaje da ljudi dođu, pogledaju, raspituju se, ali ne pazare.
“Nikad nam nije bilo teže. Supruga, sin, snaha i ja ustajemo u pet sati ujutru, a ne liježemo nikad prije ponoći, kako bismo završili sve obaveze. A, kada dođem na stočnu pijacu, onda mi sve to pada u vodu. Niko ništa ne kupuje. Ako kupe mesari, onda mi ostaju dužni novac po više mjeseci”, kaže Muratović.
Dodaje da ima ambicije da proizvodnju proširi, što bi bilo izvodivo kada bi mu neko novčano pomogao u smislu da mu bude odobren kredit. Time bi, ističe, bila stvorena i nova radna mjesta.
“U staji veličine 37 sa 12 metara, imam tek nekoliko grla konja i bikova, jer ne mogu sakupiti sredstva da bih je popunio. Tražio sam kredit, ali mi nije odobren. Ljudi, zar nikome nije stalo do toga da popunim staju i povećam obim prozivodnje? Mogao bih zaposliti deset momaka kada bih to realizovao. Ogorčen sam, to je najmanje što mogu reći”, žali se Muratović.
Slično nam je rekao i Anđelko Laštro iz Banjaluke, uzgajivač svinja.
“Prodaja je i više nego ‘mršava’. Da bi prase bilo spremno da ga izvezem na pijacu, neophodno je da čekam osam mjeseci. Isto toliko danonoćno traje naporan rad. I na kraju prase prodam za oko 160 KM, što je veoma malo. A, o troškovima da vam ne pričam… Hrana za krmače te prasiće, veterinar, oplodnja i niz drugih troškova izdaci su koje ne mogu mimoići”, kaže Laštro.
Priča da je posao mukotrpan te da je primoran povremene gubitke doživljavati kao “dobar dan”. Najviše ga pogađa to što je u obavezama, kako kaže, od svitanja do sumraka, a to se ne isplati.
“Najgore je to što je posla preko glave, a prodaja nikakva. Sve je manje mušterija. Ne vidim izlaz iz ove situacije”, zaključuje Laštro.
Osim na pijacama širom BiH, stočari su svoja grla prinuđeni prodavati i putem oglasa.
Naš sagovornik iz Prnjavora, koji je putem oglasa naveo da prodaje 60 ovaca i isto toliko jagnjadi, priča da se ne sjeća težih vremena.
“Ništa mi nije preostalo nego da ih prodam, i to po cijeni ispod realne. Što je najgore, niko ih neće. Ovce imam 25 godina i ne pamtim da mi je bilo teže. Jednom riječju, stočarstvo je danas proklet zanat”, kaže naš sagovornik iz Prnjavora.
Otežan plasman: Milenko Sladojević iz sela Dubica, opština Banjaluka, kaže da je zbog neisplativosti bavljenja stočarstvom, takođe, morao smanjiti stočni fond.
“Nekada je moja porodica imala 200 ovaca. Sada ih imamo svega 40. Zašto da ih držimo, kada od njih nemamo nikakve koristi? I ovo nešto grla što imamo ćemo prodati. Ranije se od njih moglo odlično živjeti. Prodajom jaganjaca imali smo velike prihode. Danas ih niko neće, a i ko ih kupi, odmah ne plati, pa novac čekam mjesecima”, priča Sladojević.
Predrag Miličić, direktor preduzeća “Agreks” Donji Žabari, koje se bavi živinarskom proizvodnjom od jednodnevnih matičnih pilića do konzumnih jaja, takođe nije optimističan kada je u pitanju uzgoj stoke i plasman proizvedene robe.
“Naše preduzeće zasada ne bilježi gubitke, ali je otežan plasman gotovih proizvoda. Što se tiče gotovog mesa, ono se veoma teško prodaje i niske su cijene”, kaže Miličić.
Dodaje da su uzgajivači stoke u BiH u veoma teškom i složenom položaju, jer funkcionišu na “tržištu koje ima nedovoljno uređenu regulativu, koja je skoro bez zaštite”.
“Uzgajivači nikad nisu sigurni na koji način će svoj proizvod prodati. Primjera radi, kod uzgajivača tovnih svinja ulazni materijal je veoma skup, zato što nema dovoljno robe na tržištu, a kad se dođe do gotovog proizvoda, desi se potpuno različita situacija, a to je da svoju robu ne mogu prodati”, kaže Miličić.
Navodi da njihovo i preduzeća slične djelatnosti imaju problem i sa subvencijama.
“Očekivanja poljoprivrednika su da im se u kriznim situacijama pomogne. Kao ljudi koji se bave proizvodnjom smatramo da je logično bilo da se zadrži nivo podrške proizvodnji, a da se više smanji javna potrošnja. Međutim, sredstva za sufinansiranje će biti minimalno prepolovljena”, kaže Miličić i dodaje:
“Mislim da će proizvodnja postati nekonkurentna i u drugoj polovini godine očekujemo dosta veći uvoz jeftinog mesa i drugih proizvoda iz oblasti živinarstva sa tržišta visokorazvijenih zemalja.”
Nedostaju investicije: Vladimir Usorac, predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača i stočara RS, kaže da stočari, ali i ostali poljoprivrednici ne dobijaju zasluženo mjesto, a to bi, kako kaže, “trebalo da bude pozicija broj jedan”.
“Kada su u pitanju i podsticaj i raspodjela sredstava, poljoprivreda bi trebalo da bude na prvom mjestu. To se odnosi i na donošenje zakona. Nažalost, naši političari još ne shvataju da se 50 odsto zakona, podsticaja i pristupnih fondova, kada pristupimo EU, odnosi na poljoprivredu. Sada ne dobijamo ni deset odsto sredstava”, kaže Usorac.
Naglašava da je svugdje stočarstvo u poljoprivredi osnovna grana.
“U stočarstvu je najveći problem, jer nema investicija. Kada nema investicija, veoma je teško pratiti nove tehnologije”, upozorava Usorac.
Dodaje da je poljoprivreda u svim zemljama za vrijeme recesija išla naprijed i davala rezultate, ali se to kod nas ne dešava.
Zadovoljan nije ni Slavko Stanić, predsjednik Udruženja poljoprivrednika “Vlasenica” iz tog grada.
“Stočari su iz više razloga u nezavidnom položaju. Veoma je teško baviti se stočarskom proizvodnjom kada su skupi stočna hrana, repromaterijali, usluge veterinarske zaštite, a tu su i mnogi drugi troškovi. Drugi problem je i taj što su pale stimulacije”, kaže Stanić, ističući da je, kada su podsticaji za stočarstvo u pitanju, iz godine u godinu sve teža situacija.
Dodaje da je problematika posebno izražena u brdsko-planinskim područjima.
“Ove okolnosti će sigurno dovesti do smanjenja broja grla. Sve je teže raditi na selu, nema kvalitetne radne snage ni povoljnih sredstava za ulaganje u proizvodnju. Zato će proizvodnja u stočarstvu u narednom periodu biti sve manja”, ističe Stanić.
Sead Jeleč, sekretar Udruženja poljoprivrednika u BiH, kaže da položaj stočarstva zavisi od toga kojom se vrstom proizvodnje proizvođač bavi.
Kao primjer navodi da je cijena junadi povoljna i stimulativna, dok je plasman mlijeka otežan. Prema njegovim riječima, u posebno nezahvalnoj poziciji su proizvođači mlijeka, te uzgajivači ovaca.
“Kada je riječ o peradarskoj proizvodnji, stanje je relativno stabilno, dok je, na primjer, proizvodnja mlijeka na udaru globalnog sniženja cijena mljekarskih proizvoda, jer je pala kupovna moć stanovništva. Evropa je uvela izvozne stimulacije za izvoz mliječnih prozivoda, na koje naša zemlja nije odgovorila nikakvim protivmjerama”, kaže Jeleč.
Upitna perspektiva ovčarstva: Dodaje da je ovčarska proizvodnja autohtona, odnosno ne podliježe udarima na svjetskom tržištu, ali je problem prouzrokovala bruceloza.
“Ova bolest je u nekim specifičnim ovčarskim krajevima dovela u pitanje perspektivu ovčarima. Bruceloza je odbila mnoge potrošače, koji zaziru od kupovine, tako da je plasman ovčarskih proizvoda veoma otežan”, upozorava Jeleč.
U Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS kažu da čine sve kako bi pomogli stočarima.
Bojan Kecman, portparol tog ministarstva, ističe da čine ono što je moguće, odnosno koliko im dozvoljavaju sredstva.
“Jedine mjere koje nam ostaju jeste da imamo što bolju podsticajnu politiku te da programima sufinansiranja pomognemo farmerima, a to sve zavisi od novca. Novac u svakom slučaju nastojimo raspodijeliti na što bolji način”, rekao je Kecman.
Dodaje da su dosada uglavnom pozitivne reakcije stočara na podsticajne mjere Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS.
“Naravno, ima tu i nezadovoljnih, ali ne možemo svima izaći u susret. Voljeli bismo da imamo, na primjer, 15 miliona maraka kojima bismo pomogli stočarima, što je mnogo više u odnosu na dva – tri miliona, koliko smo imali prošle godine”, kaže Kecman.
Dodaje da je 2007. i 2008. godine, od kada su uvedene podsticajne mjere, analiza dodjele pokazala da je došlo do oporavka stočarske proizvodnje.
“Normalno da ima primjedaba da podsticaji nisu dovoljno veliki, ali mi koliko možemo da pomognemo, pomažemo i nastojimo da novac koji imamo ravnomjerno raspodijelimo na sve vrste stočarske proizvodnje”, naglašava Kecman.Nezavisne novine
