NJUJORK, Mnogi poljoprivrednici u zemljama u razvoju mogli bi da udvostruče proizvodnju hrane u roku od decenije ukoliko bi se okrenuli ekološkoj poljoprivredi, umjesto što koriste vještačka đubriva i pesticide, navodi se u izvještaju UN.
Biljke hvatačice insekata, ili one koje ih odbijaju svojim mirisom, kakve se već koriste među usjevima u Keniji i Bangladešu, upotreba pataka koje tamane korov na pirinčanim poljima, primjena prirodnog komposta ili visoke nastrešnice od drveća kao hlada za zasade kafe su primjeri eko-agrara, prenosi Rojters.
Preduzimanjem tih i drugih mjera mogla bi se povećati proizvodnja hrane za sve veću svjetsku populaciju, koja ove godine dostiže sedam milijardi, a do 2050. dostići će devet milijardi.
Osim što bi se primjenom “agroekologije” izbjegao skup, industrijski model poljoprivrede, koji je zavisan od nafte, proizvodnja hrane bi bila otpornija i na djelovanje klimatskih promjena – suša, preobilnih kiša ili podizanja nivoa mora zbog kojeg je slatka voda u blizini nekih obala već postala suviše slana da bi se koristila za navodnjavanje.
Projekti eko-poljoprivrede u 57 zemalja su u prosjeku rezultirali povećanjem prinosa za 80 odsto, a skorašnji ovakvi projekti u 20 zemalja Afrike su doveli do dupliranja prinosa u roku od tri do deset godina, izjavio je Olivije de Šuter, specijalni izvjestilac UN za pravo na hranu.
On je napomenuo da bi ta iskustva trebalo da se primijene i drugdje jer je na duže staze eko poljoprivreda efikasnija od konvencionalne.
De šuter je ocijenio da bi korist od eko-poljoprivrede mogla da bude najveća baš tamo gdje se dosad najmanje ulagalo u agrar – u zemljama Podsaharske Afrike, kao i nekim južnoameričkim i azijskim državama.
Potrebna su i istraživanja u ovoj oblasti, bolja obuka kadrova i primjena lokalnih znanja. U Indoneziji, Vijetnamu i Bangladešu je organizovanje škole za poljoprivrednike dovelo do smanjenja primjene insekticida za između 35 i 92 odsto.
De šuter je napomenuo da bi trebalo uvesti i veću raznolikost u proizvodnji hrane, bez pretjeranog oslanjanja na pšenicu, kukuruz i pirinač, što je danas slučaj.
Kuba je u skorije vrijeme pokazala da je napredak agrara moguć i bez oslanjanja na industrijski model poljoprivrede. Poslije propasti Sovjetskog Saveza, Kubanci su ostali bez isporuke jeftinih pesticida i đubriva, ali je nakon početnog smanjenja proizvodnje tokom 90-ih godina prošlog vijeka, tamošnji agrar ostvario napredak primjenom ekološki prihvatljivijih metoda.
