Piše: Uroš Vukić
Vlada Republike Srpske odlukom o povećanju minimalca sa 700 na 900 KM napravila je grešku, koju, logično, kao i sve vlade na ovim prostorima, nikada neće priznati. Naravno, kako budu pristizali podaci, barem u kratkoročnom roku, sve će se predstaviti kao pobjeda.
Rast prihoda po osnovu poreza i doprinosa biće sigurno veći, sa povećanjem minimalca, statistički, porašće i prosječna plata, i potrošnja će biti nešto veća, ali je stvarnost i realnost potpuno drugačija. Radnici će imati manje!
Nego, idemo redom. Minimalna plata u Republici Srpskoj od 2018. godine do danas povećana je sa 410 KM na 900 KM ili za otprilike 120 odsto. Istovremeno, prosječna plata u istom periodu u Republici Srpskoj porasla je sa nekih 850 KM, koliko je iznosila u 2018, na malo manje od 1.300 KM, koliko je iznosila u decembru 2023. godine, što je povećanje od oko 50 odsto. Dakle, u istom vremenskom periodu minimalna plata je rasla 120 odsto, a prosječna “svega” 50 odsto. Ako uzmemo 2018. godinu, minimalna plata iznosila je 49 odsto prosječne, a danas je 70 odsto prosječne. U svih prethodnih šest godina minimalna plata u odnosu na prosječnu iznosila je oko pedesetak odsto i opravdano se postavlja pitanje na osnovu kojih ekonomskih parametara i realnih, zvaničnih pokazatelja je odlučeno da minimalna plata drastično poraste.
E, tu dolazimo do suštine, odnosno politike. Priča o drastičnom rastu minimalne plate u Republici Srpskoj počela je nakon što je iz Vlade Federacije BiH stigla informacija da će od 1. januara ove godine minimalna plata u tom entitetu iznositi 1.000 KM. Odmah nakon toga Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, rekao je da će ta minimalna plata u Republici Srpskoj iznositi 1.050 KM, međutim, za razliku od zvaničnika iz Federacije BiH, nije spominjao smanjenje poreza i doprinosa. Jednostavno, politički, nije se smjelo dozvoliti da Federacija bude bolja u bilo čemu od Republike Srpske, bez obzira na posljedice. Na kraju, Federacija BiH svoju minimalnu platu digla je na 619 KM, a Republika Srpska na 900 KM, ali ne treba sumnjati u to, da je kojim slučajem Federacija BiH odlučila da minimalac bude 1.000 KM, da bi on u Republici Srpskoj iznosio 1.050 KM. Ovdje nećemo govoriti o tome da, za razliku od Republike Srpske, Federacija, zbog visoke stope poreza i doprinosa, ima mogućnost da se “igra”, eksperimentiše i rasterećuje rad, a što je Republika Srpska već iskoristila i u tom smislu ima jako malo prostora da djeluje.
“To što je Dodik rekao, politički je stav iznuđen od strane Federacije BiH”, kazao je Vojin Mitrović, ministar privrede, i niko ga nije demantovao, iako je od početka bilo jasno da je minimalac od 1.050 KM politička priča koja nema veze sa ekonomijom.
Kasnije, Federacija BiH odustala je od svog plana, minimalnu platu povećala na 619 KM ili za svega 23 KM ili oko pet odsto u odnosu na 2023. godinu, a Republika Srpska odlučila je da tu minimalnu platu podigne na 900 KM ili čak 28,57 odsto. Jednostavno, pod teretom politike, popucali su svi ekonomski zakoni, logika, matematika i kompletna nauka. Kada se govorilo o toj minimalnoj plati od 1.050 KM, bilo je zanimljivo i ćutanje pojedinih “ekonomskih autoriteta”, koji su na sve načine pokušavali da izbjegnu direktne odgovore. Isto kao i pojedini ministri, koji su znali da bi to bilo suludo, ali zbog političke korektnosti, straha od šefa, i posljedica drugačijeg mišljenja, o ovoj temi nisu govorili. Ili, ako kojim slučajem ne bi mogli izbjeći pitanje, uglavnom su pričali nebuloze o tome kako dogovor treba da postignu sindikat i poslovna zajednica, što se nije desilo nikad. Vrlo vješto, ali politički nekorektno, i za društvo poprilično pogubno, vlast je bacila kamen razdora između poslodavaca i radnika, koji će, kad dođe vrijeme, upravo njima “glavu razbiti”, ali o tome nekom drugom prilikom.
Procjene, analize, statistike nisu postojale. Preko koljena je donesena jedna tako krupna odluka čije posljedice ćemo tek sabirati, ili oduzimati. Argumenti o tome da je dobit poslodavaca četiri milijarde maraka (podatak eksploatisan od strane sindikata, ali i najviših zvaničnika Vlade Republike Srpske koji nije tačan), da se plate isplaćuju u koverti, da je i Crna Gora na taj nivo podigla minimalnu platu ili da su poslodavci lopovi koji se bogate na račun radnika, u najmanju ruku su smiješni. I običnom laiku, ako pogleda strukturu dobiti preduzeća, biće jasno o čemu se radi jer može li se u isti koš staviti, recimo, jedna banjalučka firma koja se bavi prometom nekretnina, a koja je sa jednim zaposlenim ostvarila dobit od 11,2 miliona KM, sa firmom u kojoj radi 600 radnika, a koja je ostvarila dobit od, recimo, dva miliona. Samo u Republici Srpskoj ima više od 700 firmi bez ijednog zaposlenog koje su pozitivno poslovale. Još smješniji je argument u vezi sa “kovertom”. Otkako je Republike Srpske, to je način na koji se isplaćuje plata u privatnom sektoru, to je javna tajna, svi je znaju, ali niko ništa neće da uradi da se to spriječi. Inspekcija, čiji je to primarni zadatak, jednostavno ne želi da se sa tim uhvati u koštac, i njihov nerad, ili ako hoćete, rad za lično dobro (čast onim poštenim) pokušava se riješiti preko minimalne plate, što će, naravno, stići na naplatu.
Tačnije, već je stiglo. Cijene hljeba, pekarskih proizvoda, šišanja, komunalnih usluga (lokalne zajednice masovno donose odluku o povećanju cijena), privatnih vrtića, i čega sve ne, već su porasle. O onome što spada u luksuz, odnosno cijenama ugostiteljskih i kozmetičarskih usluga, poštanskih usluga nećemo ni govoriti. Takođe, otpuštanja radnika već su postala svakodnevica, posebno u oblasti kožarske i tekstilne industrije, ali i u drvopreradi, samostalnim djelatnostima, ali to izgleda nikoga ne interesuje. U stvari, oni koje treba da interesuje žmire, prave se mrtvi i nemaju volje da se uhvate u koštac sa svim tim i pokušaju sanirati posljedice koje su lično oni prouzrokovali. Možda i ne znaju, ne znam, sve je moguće.
“Vlada Republike Srpske je imala najbolju namjeru, i ima, da zaštiti radnike, da spriječi odliv radne snage, da jednostavno poboljša ovaj poslovni ambijent”, rekao je nedavno Danijel Egić, ministar rada i boračko-invalidske zaštite.
Po ministru Egiću, sve je urađeno zbog radnika koji su na kraju izvukli deblji kraj. Ne treba sumnjati da je Vlada imala najbolju namjeru, ali zar vrlo često put do pakla nije popločan najboljim namjerama? Nalupao se oko te minimalne plate Egić svega. Predstavljajući odluku Vlade RS o najnižoj plati, između ostalog, rekao je da je ta odluka donesena “uzimajući u obzir kretanje plata, potrošnju, kretanje privrede i inflaciju”. Jedna od ekonomski najkrupnijih mjera, po Egiću, donesena je na osnovu “kretanja privrede”, šta god to značilo. Za sve ovo vrijeme, Vlada Republike Srpske nije izašla sa konkretnim argumentima zbog čega je povećana minimalna plata.
Jedan od najsmješnijih argumenata za rast minimalne plate, a što potencira i ministar Egić, jeste da se zadrže radnici na ovim prostorima. Prvo, plata, ona realna, koju na kraju mjeseca dobije radnik, nije povećana nikome, ili je povećana vrlo malom broju ljudi. Možda svega par hiljada radnika, govorimo realno, dobilo je veću platu za januar 2024. godine, ali svakodnevnim poskupljenjima ona je već anulirana. Oni koji su realno imali veću platu od 900 KM, a takvih je ogromna većina, možda i više od 90 odsto, zbog tih istih poskupljenja imaće manje. Drugo, minimalna plata nikoga neće zadržati na ovim prostorima, i treće, Vlada je minimalnu platu povećali zbog sebe, ne zbog radnika, i tu dolazimo do suštine priče.
Jedini koji će biti na dobitku zbog rasta minimalne plate upravo je Vlada Republike Srpske. Po osnovu poreza i doprinosa, a zbog rasta minimalca, Vlada će prikupiti mnogo više novca nego što je bilo 2023. godine, dobiće možda nešto malo više i po osnovu PDV-a, ali sve to što Vlada uzme je iz džepa radnika. Sve. Malo koji poslodavac će osjetiti na svom džepu to što je porasla minimalna plata. Osim onih koji će ostati bez biznisa, naravno. Nove kalkulacije već su napravljene, cijene su porasle i malo kome, osim onih rijetkih, dobit na kraju ove godine biće ista, ako ne i veća nego što je bila 2022. godine. Jedini koji će u finansijskom smislu izvući korist zbog rasta minimalca je budžet Republike Srpske, i to je činjenica, a i to je bio jedini cilj. Sve ostale priče su za malu djecu, jer među narodom, u kafani, u firmi, u komšiluku minimalnu platu ne spominje niko, ali svakodnevna poskupljenja zbog minimalne plate kritikuje svako. Zato, u finansijskom smislu, Vlada je na dobitku, ali u političkom, teško.
Kada poslije prvog kvartala budu sumirani rezultati, kao što je navedeno na početku ovog teksta, ne treba sumnjati u “spektakularne” rezultate. Novca će u budžetu biti više, statističari će se pobrinuti da izvuku samo ono što ide u korist rasta minimalne plate, ali suština će ostati ista. Životni standard ljudi u Republici Srpskoj, prije svega zbog inflacije, svjetskih kretanja na koja se ne može uticati, pada, a taj pad samo je ubrzan rastom minimalne plate. Država, odlukom o drastičnom rastu minimalca, pokazala je svu svoju nemoć i bezidejnost koja će doći na naplatu, možda ne danas, sutra, za tri mjeseca, ali za godinu sigurno, jer ko god je ekonomiju uređivao političkim, a ne ekonomskim mjerama, završio je siromašniji. Zar nikome nije čudno da je u Federaciji BiH minimalna plata u odnosu na prosječnu manja od 50 odsto, u Srbiji isto tako, u Hrvatskoj je minimalna oko 60 odsto prosječne, a u Republici Srpskoj čak 70 odsto?
Da ne bude zabune. Plate u Republici Srpskoj moraju rasti, i treba biti realan, rasle su u posljednjih dvije-tri godine, ali nije normalno potezom pera podizati minimalnu platu 30 odsto. Jednostavno, bez ukidanja doprinosa, prepakivanja poreza itd., ne znam da li je iko u svijetu to uradio.Nezavisne
