PEKING, Kina je najveći povjerilac SAD-a, kupila je obveznice Federalnih rezervi vrijedne 2.000 milijardi dolara, a strateški je investirala i u Evropu, obveznice vrijedne oko 700 milijardi evra.
Sada Kinezi zahtjevaju protivuslugu: od Evrope da Kinu prizna kao tržišnu privredu prije utvrđenog roka (2016), a od SAD veće mogućnosti za investiranje u toj zemlji i veći izvoz visoke tehnologije.
Drugim riječima, stiče se utisak da se Kina, koja je zahvaljujući svojoj politici slabe državne valute nagomilala devizne rezerve od 3,2 biliona dolara, po samoj prirodi stvari javlja u ulozi kupca i kreditora u svijetu zahvaćenom krizom i da se osjeća dovoljno jakom da pritom postavlja i uslove.
Kako se kineski premijer diplomatski izrazio na Svjetskom ekonomskom forumu („Ljetni Davos”) u kineskom gradu Dalijanu, njegova zemlja će prema uslovima sporazuma o pristupanju STO iz 2001. automatski dobiti status tržišne privrede 2016, ali Evropa bi, kada je o tom statusu riječ, „trebalo hrabro da razmotri odnos sa Kinom sa strateškog gledišta.
Ako zemlje EU dokažu svoju iskrenost nekoliko godina ranije, to bi se pozitivno odrazilo na naše prijateljstvo”. Status tržišne privrede za Kinu ima značaj utoliko što je štiti od antidamping istraga, koje cijene kineske robe u Evropi mogu da uporede sa cijenama iste robe iz drugih zemalja sa niskim troškovima proizvodnje i da joj nametnu antidamping carinske dažbine veće i od 100 odsto vrijednosti ukoliko utvrde da je cijena kineskih proizvoda niža.
Ukoliko Kina dobije status tržišne privrede, ove cijene se, međutim, mogu porediti samo sa cijenama u samoj Kini, gdje se zahvaljujući mjerama državne politike takođe održavaju na vrlo niskom nivou, čime bi zemlja bila zaštićena od visokih antidamping carina.
Kineska ponuda za produbljivanje prijateljstva sa Evropom i SAD i za dalje finansiranje njihovih dugova je, dakle, zasnovana na sopstvenom interesu, koji prije svega leži u tome da se sačuva tržište za plasman svojih proizvoda, koji velikim dijelom odlaze u Ameriku i Evropu.
Kada je riječ o odnosu sa SAD, Kina insistira prije svega na liberalizaciji izvoza američke visoke tehnologije, koji joj je potreban kako bi dalje modernizovala industriju. SAD su, međutim, u prošlosti ovakav izvoz strogo ograničavale, iz straha od kineskih kopija, ali manevarski prostor Amerike u pregovorima sa Kinom se sve više sužava, što je nedavno bila prinuđena da prizna i državna sekretarka Hilari Klinton. U pitanju su, ipak, pregovori sa sopstvenim „bankarom”.
Utoliko eksperti ni protivusluge o kojima je premijer Ven govorio na Svjetskom ekonomskom forumu ne smatraju istinskim preduslovom za dalje investicije, već prije izrazom narasle kineske samosvjesti.
„Mi se ne pogađamo kada investiramo. To bi bilo neozbiljno. Ali ni ne investiramo nesebično: za Kinu nije dobro da u Evropi vlada kriza”, kaže kineski privredni stručnjak Ji Sijanrong, dok Žerar Lajons, glavni ekonomista banke Standard čarterd benk, smatra da u protekloj deceniji tri najvažnije riječi nisu bile „rat protiv terorizma”, već „proizvedeno u Kini”, dok će, imajući u vidu sadašnje trendove, riječi koje će obilježiti ovu deceniju biti „u kineskom vlasništvu”.
Investicije u Evropi
U Njemačkoj i drugim imućnijim evropskim zemljama, međutim, i dalje vlada veliko nepovjerenje prema Kini. „Ako Kina kupi evropske obveznice”, izjavio je recimo komesar EU Ginter Etinger, „to neće biti karitativni čin, već će Kina preuzeti Evropsku uniju, a mi ćemo prodati svoje duše”. Iskušenje je, međutim, naprosto preveliko, a u prezaduženim državama poput Grčke, Portugala, Mađarske i Italije, Kinezi su dobrodošli kao spasioci u krizi. Kinezi su već odavno tu, i investiraju u konkretne vrijednosti. U Njemačkoj su već kupili proizvođača računara „Medion”, u Engleskoj „Rover”, u Švedskoj „Volvo”, u Grčkoj pirejsku luku, na Islandu pola koncerna za preradu ribe. U Rumuniji grade nukelarnu elektranu, u Srbiji termoelektranu, a u Poljskoj autoput, prenose agencije.
Komentariši