Stevanović: „Kult rada u BiH na niskom nivou“

BANJALUKA – Ukoliko u zemlji imate stalnu lošu političku situaciju, neizvjesnu budućnost, svađalačku retoriku, konstantno stavljanje loših primjera u javni prostor, učinićete loš život ovdje i milionerima, rekao je u intervjuu za portal CAPITAL doktor ekonomskih nauka Saša Stevanović, autor knjige “Ekonomski život Republike – 20 godina rizika i nagrada”.

Stevanović u intervjuu, između ostalog, govori o ekonomskim trendovima, inflaciji, povećanju plata u Srpskoj, o održivosti javnih fondova…

“Činjenica je da je kult rada u BiH na niskom nivou. Ako posmatram pokazatelj o uključenosti ljudi na tržištu rada BiH je u deset najgorih zemalja svijeta, a ako posmatramo dohodak po glavi stanovnika, mi smo u trećini najboljih zemalja svijeta. Ključ boljeg života je rješavanje tog pitanja koje je stvar istorijskog nasljeđa. Dugogodišnje anomalije koje imamo se najefikasnije rješavaju preko mlađe generacije. Mislim da ćemo intenzivniji rast ekonomije postići ukoliko djelujemo na uspostavljanje kulta rada mladih od 15-24 godine”, naglasio je Stevanović.

CAPITAL: Da li u Republici Srpskoj ima prostora za povećanje plata u realnom sektoru i iz kojih izvora bi poslodavci mogli nadoknatiti te dodatne troškove?

STEVANOVIĆ: O eventualnom povećanju plata u realnom sektoru odlučuje realni sektor. U realnom sektoru plate su bliže granici minimalne plate. Od ukupno 120.000 radnika, sa platom do 600 KM najveći dio je u privatnom sektoru. Ono što je trend u narednom periodu je pritisak za rast minimalnih plata, niskih dohodaka. Rast plata u ovom segmentu očekujem da bude mnogo brži. Njemačka je minimalnu platu povećala za 25 odsto, što je označeno kao početak rada nove vlade. Crna Gora eksperimentiše sa ukidanjem doprinosa za zdravstvo. Rast plata treba da prati rast produktivnosti. Na makro nivou produktivnost se posmatra kao rast ekonomije. Za prvih devet mjeseci prošle godine ekonomski rast iznosi oko deset odsto. Rast plata za 11 mjeseci je 4,8 odsto. Uvijek je od koristi posmatrati bruto dodatu vrijednost. Od nje zavisi da li ima prostora za povećanje plata. Kada ona raste, više se stvara i postoji prostor za novu raspodjelu tog rasta. Za ekonomiju je dobro da novostvorena vrijednost bude usmjerena ka rastu nižih dohodaka. U posljednjih deset godina od koristi je takođe posmatrati odnos rasta profita u odnosu na rast plata. Rast plata je u prosjeku godišnje iznosio oko 2,2 odsto, dok je rast profita iznosio sedam odsto. Platu ne treba posmatrati samo kao trošak već i kao investiciju u radnika, čovjeka i njegovu porodicu.

CAPITAL:  Da li je opravdano povećanje plata u javnom sektoru?

STEVANOVIĆ: Svako povećanje plata je opravdano, ako je zasnovano na povećanju produktivnosti, ako ne ugrožava budžetsku stabilnost. Plata i penzija su dohoci koje treba u ovom momentu povećavati na način kako je to predviđeno „švajcarskom formulom“ kod penzija. Da se prati rast prosječne plate i rast troškova života koji se mjere inflacijom. Ne treba isključiti ni diskrecione mjere u smislu da se dio sredstva jednokratno usmjeri iz budžeta na posebno ranjive kategorije. Prije svega kao zaštini mehanizam za očuvanje društvene kohezije i izazova koje donosi inflacija. Činjenica je da od privatne potrošnje zavisi ekonomija i da je jedan od zaštitnih mehanizama ekonomije njeno očuvanje. Od koristi je posmatrati koliko nas kao društvo koštaju plate u javnom sektoru. Ukupno se za plate, iz onoga što se zove fiskalni okvir za sve zaposlene u javnom sektoru, izdvaja oko 10 odsto BDP-a. To u ovom momentu iznosi oko 1,2 milijarde KM. Takođe, treba da obratimo pažnju i na neke ideje koje se zagovaraju da svako onaj ko želi da radi ima dohodak, pa makar izvor bio iz javnog sektora. Ti eksperimenti već postoje, ako oni uspiju treba vidjeti na koji način ćemo prilagoditi naš sistem.

CAPITAL: Mnoga javna preduzeća u Srpskoj su gubitaši, čak i ona čija je djelatnost višestruko profitabilna ili su prirodni monopolisti poput „Šuma RS“. Da li je političko upravljanje i nekompetetna upravljačka struktura jedini razlog za to?

STEVANOVIĆ: Jedan od pristupa koji se zagovara je da nam trebaju profitabilna javna preduzeća, da je potrebno javna preduzeća grupisati u četiri grupe, ona koja su strateška, ona koja nisu, ona koja su profitabilna i ona koja nisu. Postoje neka preduzeća, neka privredna društva, čiji zadatak nije da budu profitabilna. Bitno je imati jasan strateški cilj tih preduzeća. Kada se o njima raspravlja da znamo na koji način ih cijenimo. Ukoliko cilj nije profitabilnost, potrebno je navesti šta jeste i na osnovu toga cijeniti menadžment. Više sam pristalica da uvedemo još jedan segment posmatranja, a to je kolika je bruto dodata vrijednost koju pruža privredno društvo u javnom vlasništvu. Bruto dodata vrijednost se stvara i dijeli na dohotke zaposlenih, na poreze državi, na kamate banci, na profit vlasniku, na ono što ostaje preduzeću za buduće investicije. Svaki privredni subjekt treba da ima svoj cilj, a meni je naročito interesantan taj doprinos ukupnoj bruto dodatoj vrijednosti ekonomije. U sistemu treba da budu oni tzv. agenti koji povećavaju tu bruto dodatu vrijednost. Na koji način će se ona raspodijeliti stvar je društvenog dogovara. Nisam za puni liberalni koncept da sve treba da ide u profit i dividendu. Dio svakako da, ali najveći dio onom ko najviše daje doprinos, a to je čovjek, radnik, dobar menadžer. Oni svoje dohotke najbrže vraćaju u ekonomski sistem čineći ga efikasnijim. Nama su potrebne mjere koje ubrzavaju obrt novca u sistemu. Mjere koje daju dohodak koji stimuliše privatnu potrošnju.

CAPITAL: Kako objašnjavate to da brojke poput BDP-a, plata i ostalih pokazatelja rastu, a građani i dalje loše žive?

STEVANOVIĆ: Na život ne utiču samo ekonomski pokazatelji. Vi ukoliko imate stalnu lošu političku situaciju, neizvjesnu budućnost, svađalačku retoriku, konstantno stavljanje loših primjera u javni prostor, učinićete loš život ovdje i milionerima. Pristalica sam da posmatramo naš nivo dohotka u odnosu kako raste vremenom. Dohodak Republike Srpske, ako mjerimo u odnosu na donju granicu dohotka razvijenih zemalja, je 1997. godine iznosio oko sedam odsto. Danas on iznosi oko 50 odsto tog dohotka. Mi moramo ubrzati stopu rasta, ali stopa koja uključuje što više niskih dohodaka, jer će nam to najbrže i najkvalitetnije pomoći da dostignemo iznos od 100 odsto donje granice razvijenih zemalja. To treba biti strateški cilj na deset godina, ali da se potrudimo za sedam da to dostignemo. Naša raspodjela treba da bude usmjerena navjećim dijelom ka onima koji nisu uključeni na tržište rada u dovoljnoj mjeri, a to su mladi, žene i lica starija od 65 godina. Prije svega zbog inflacije. Naše ekonomske politike treba zasnivati na podacima koje šalje ekonomski sistem. Trebamo raditi na edukaciji ljudi. Činjenica je da je kult rada u BiH na niskom nivou. Ako posmatram pokazatelj o uključenosti ljudi na tržištu rada, BiH je u deset najgorih zemalja svijeta, a ako posmatramo dohodak po glavi stanovnika, mi smo u trećini najboljih zemalja svijeta. Ključ boljeg života je rješavanje tog pitanja koje je stvar istorijskog nasljeđa. Dugogodišnje anomalije koje imamo se najefikasnije rješavaju preko mlađe generacije. Mislim da ćemo intenzivniji rast ekonomije postići ukoliko djelujemo na uspostavljanje kulta rada mladih od 15-24 godine.

CAPITAL: Kako će inflacija uticati na stanovništvo? Koliko opasna ona može da bude?

STEVANOVIĆ: Inflacije, svuda i uvijek predstavljaju tihi porez. Teret tog poreza najviše plaćaju oni koji imaju najmanje. Činjenica je da je inflacija u novembru prošle godine u odnosu na novembar prethodne godine preko pet odsto. Da je najveći dio rasta inflacije u segmentu hrane i energije. Tako da za niže dohotke inflacija ima mnogo veći efekat. Inflacija za niže dohotke iznosi preko deset odsto. To znači da je životni standard niži za deset odsto. Ako imamo mnogo niskih dohodaka u sistemu efekat na životni standard naših građana je poguban. Nekontrolisana inflacija, bez adevkatnih mjera, je fitilj za socijalni nemir i umanjuje koheziju u društvu. Stava sam da na osnovu toga što je bazna inflacija niska, ona koja ne uključuje segment hrane i energije, trenutna inflacija je prolaznog karaktera. Ali dok ne prođe, potreban je adekvatan odgovor. Adekvatan odgovor je u segmentu diskrecionih mjera usmjerenih ka ranjivim kategorijama stanovništva. Vidimo nastojanja da se sistemski diže plata, to je dobro, ali su potrebne po mom mišljenju diskrecione mjere. Činjenica je da je u Republici Srpskoj inflacija na godišnjem nivou 2006. godine bila 6,4 odsto i 7,2 odsto u 2008. godini. Činjenica je da je u tom periodu realni ekonomski rast iznosio oko osam odsto godišnje. Sistem već poznaje kako se odnositi prema toj inflaciji. Mi imamo još uvijek u našem sistemu iskustvo iz 2006. i 2008. godine. Kada imate inflaciju imate veću ekonomsku aktivnost, veću poresku osnovicu, veći nivo javnih prihoda. Vi nemate problem sa servisiranjem duga, ali imate otvoren ekonomski front na drugoj strani. Međutim, imate i novi resurs, a to je upravo inflacija. Ako se zadrži inflacija od pet odsto to je samo po tom osnovu dodatnog ekonomskog rasta oko 600 miliona KM u 2022. godini. Od toga će država preko svoje poreske politike imati veći nivo javnih prihoda od 240 miliona KM. Fond za 13 penziju je oko 100 miliona KM. Tako da treba razmišljati o tome, kao odogovor na očuvanju realnog dohotka.

CAPITAL: Govorili ste nedavno o pitanju neodrživosti javnih fondova. Da li postoji način za promjenu punjenja javnih fondova?

STEVANOVIĆ: Svako društvo bira način finansiranja svojih fondova. Interesantne ideje se razvijaju u okviru moderne teorije novca. Činjenica je da države, koje imaju svoje suverene monetarne sisteme, imaju na raspolaganju instrument kreiranja novčane mase pritiskom na dugme enter na računaru. Međutim, činjenica je da od tog pritiska na dugme enter raste i naša novčana masa. Od 2010. godine novčana masa u SAD-u raste oko 9,3 odsto godišnje, u BiH oko 8,6 odsto. Treba razmišljati o idejama moderne teorije novca u kontekstu našeg ekonomskog sistema. Kada govorimo o održivosti javnih fondova, tom pitanju trebamo da se posvetimo detaljno kao društvo. Postulati i vremena u kojem su se pisale različite strategije i okviri su iza nas. Na primjer, vi imate činjenicu da je okvir za ulaganje Centralne banke okvir koji je pravljen 1997. godine kada su prinosi na Njemačke obveznice bili pet odsto, a ovi prinosi su sada negativni. Naši javni fondovi se finansiraju iz takozvanog fiskalnog okvira ili, jednostavnije rečeno, iz svih prihoda koje država prikupi preko svoje fiskalne politike. U godini iza nas fiskalni okvir je preko pet milijardi KM. Od toga se finansiraju javni dugovi, penzije, plate zaposlenih na budžetu, nabavka roba i usluga, javne investicije. Potrebe naših javnih fondova su ispod dvije milijarde KM. Fiskalni okvir nikad nije doživio korekciju veću od šest odsto, tako da u najgorem scenariju, poznatom do sada, očekivana korekcija je do nekih 300 miliona, što nikako ne može ugroziti održivost ovih fondova, ne samo u narednih tri do pet godina, nego ni u narednih deset. Mi trenutno ne znamo kakav će svijet biti naredne godine, tako da je i prethodna tvrdnja o održivosti javnih fondova sasvim zadovoljavajuća, a da će period koji dolazi biti period jačanja države. Mi moramo jačati efikasnost te države, što će predstavljati izazov.

CAPITAL: Republički revizori javnog sektora u brojnim slučajevima daju mišljenja sa rezervom ili čak negativna, skreću pažnju na nezakonita zapošljavanja, povećanja plata, nepravilosti u finansijskim izvještajima, a to na koncu nema nikakvog efekta. Kako to promijeniti?

STEVANOVIĆ: Jedna od jako važnih instutucija, sa sjajnim kadrom, je Glavna skužba za reviziju javnog sektora. Nju treba jačati i dati joj punu podršku. Posao koji rade je izuzetno važan i nezahvalan jer se kod nas u društvu greška ne prašta, kontrola se doživljava kao prijetnja. Doživljaj njihovih nalaza je ogledalo nas kao društva, mi možemo imati vrhunske organizacije, ljude, ali kao društvo moramo da sazrimo. To je spor proces. Društvo se najbolje mijenja edukacijom. U našem društvu gotovo je duplo više ljudi bez osnovne škole, nego što je sa fakultetom, više od 30.000 ljudi je nepismeno. Ne trebamo klonuti duhom ako nismo zadovoljni dinamikom promjena. Institucije treba podržavati, graditi, činiti ih boljim. Trebamo prepoznati da institucije nisu zgrade, drugi ljudi, neko tamo…, najveće institucije smo mi i naš odnos prema zakonu, jednih prema drugima i prema javnim resursima. Stvari se najbolje mijenjaju ukoliko smo mi svakim danom bolji za makar jedan odsto, nego što smo bili juče.

CAPITAL: Bojana Ninković