BEOGRAD, Srpski radnik u odnosu na kolege iz Evropske unije misli da radi mnogo, zarađuje malo i da nema zagarantovana radnička prava. A ako i ostane bez posla, požaliće se na male otpremnine, tanku socijalnu pomoć i nikakvu šansu da se skine sa biroa i u neko pristojno vrijeme stane na svoje noge.
Ali prema posljednjem izvještaju Evropske komisije, čini se da ni radnicima u Evropi ne cvjetaju ruže. Privredni procvat zaustavila je recesija 2008. godine i tada su kola krenula nizbrdo.
– Broj radnika koji sticajem okolnosti rade na određeno vrijeme ili sa nepunim radnim vremenom povećan je sa 18 odsto u 2001. godini, na 60,3 odsto. Zarade su rasle manje od produktivnosti, a među zaposlenima je čak osam odsto ispod linije siromaštva. Rad „na crno“ nastavlja da čini nezaštićenim i ranjivim veći dio radne snage – zaključio je Emanuel Barozo u posljednjem izvještaju Evropske komisije. – Stope zaposlenosti žena i starijih radnika su posebno niske, a kriza je ozbiljno pogodila mlade, kod kojih je stopa nezaposlenosti preko 21 odsto. Postoji veliki rizik da ljudi koji su isključeni sa tržišta rada postanu potpuno izolovani.
Zeleni kadar
Ni u razvijenim zemljama se ne mogu pohvaliti obrazovanjem, jer oko osamdeset miliona ljudi posjeduje slabe ili osnovne vještine, a cjeloživotno učenje najviše koristi onima sa višim obrazovanjem. U strateškom dokumentu EU „Evropa 2020“ stoji da će do 2020. godine, dodatnih šesnaest miliona radnih mjesta zahtjevati visoke kvalifikacije, dok će se potražnja za niskokvalifikovanom radnom snagom smanjiti za čak dvanaest miliona radnih mjesta.
– Ozbiljni deficiti kvalifikovanih radnika, upravljačkih i tehničkih vještina, karakterističnih za određene poslove, ugrožavaju ciljeve održivog rasta Evrope. Isto važi i za manjak u oblastima koje su od ključnog značaja za inovacije, a posebno kada je riječ o nauci, tehnologiji, inženjerstvu i matematici – zaključeno je u Strategiji pametnog, održivog i inkluzivnog rasta EU. – Primjera radi, u automobilskom sektoru i brodogradnji potražnja za hibridnim vozilima i spoljnim investicijama u održivu energiju već zahtjeva mnoge nove vještine u odnosu na one koje imaju radnici u tim sektorima. I zaista, potrebna su značajna ulaganja u „zelene“ vještine kako bi se ostvarile ambicije Evrope da do 2020. godine ima tri miliona radnika u ekološkim industrijama. Do 2015. godine doći će do nestašice IT stručnjaka na procjenjenom nivou od 384.000 do 700.000 radnih mjesta, što će ugroziti čitav sektor, ali indirektno i samu privredu EU.
Majstori
Tu smo, dakle, slični. Srbija sa milion funkcionalno nepismenih i poprilično loše kvalifikovanim radništvom mora mnogo toga da učini, ali se za sada krećemo sitnim koracima. Prema riječima Radmile Bukumirić-Katić, pomoćnice ministra za rad i socijalnu politiku, naš obrazovni sistem u debelom je zaostatku za privrednim trendovima.
– Zabluda je da mi imamo jako kvalifikovane radnike. U građevini i tekstilnoj industriji nam je zastarjela tehnologija i po 30 godina, a i obrazovani sistem je na istom nivou. Samim tim, mi nismo u stanju da budemo konkurenti i kada dođu strani investitori, nemamo šta da im ponudimo. Zato oni moraju da obučavaju našu radnu snagu – kaže pomoćnica ministra i dodaje da zato sva podsticajna sredstva moraju da se ulažu u dodatne obuke za sticanje vještina.
I dok Evropa rješava nove probleme, Srbija i dalje kuburi sa starim boljkama. I stručnjaci Međunarodnog monetarnog fonda su upozorili da tržište rada u Srbiji već dugo ne funkcioniše dobro i da je „odgovorno za gubitak skoro 20 odsto radnih mjesta u privatnom sektoru za posljednje tri godine“. Uz to su kao glavne krivce istovremeno označili sindikalce, poslodavce, i vladu jer im „nedostaje volja za sprovođenje ozbiljnijih reformi“.
U međuvremenu, platu u Srbiji, kako upozoravaju srpski sindikati, ne prima skoro 50.000 zaposlenih, dok 650.000 radnika svoju zaradu dobija sa zakašnjenjem. I pored novog zakona o bezbjednosti na radu, uslovi se nisu dovoljno popravili pa i dalje imamo visoku stopu rizika pri obavljanju određenih zanimanja, a naročito u građevinarstvu. Samo od početka ove godine, potvrđuju u republičkom Inspektoratu za rad, 20 radnika je poginulo na licu mjesta obavljajući svoj posao, a još 17 ih je podleglo usljed teških tjelesnih povreda. I dalje, kako posjećaju u Ministarstvu rada i socijalne politike, osjećamo posljedice neuspješnih privatizacija, tehnoloških viškova, enormnih gubitaka zbog neuplaćenih doprinosa. A uz višemjesečne napore i veoma teško se postizao konsenzus oko minimalca, neoporezivog dijela zarade, postpisivanja kolektivnih ugovora.
– Kada pitate prosječnog radnika u Srbiji da li mu je plata dovoljna, svakako će reći da nije, ali je njegova plata realno veća nego što je srpska privreda može podnijeti – objašnjava Radmila Bukumirić-Katić. – A glavni razlog za takvo stanje je visok „poreski klin“ jer su poslodavci veoma opterećeni raznim dadžbinama pa je i velika razlika između neto i bruto plate. Zato se mora, prije svega, naći način da se ta razlika umanji.
Tamo daleko
Sa prosječnom platom od 36.000 dinara mjesečno, daleko smo od zarada u zemljama Evropske unije, ali ništa manje nisu ni razlike unutar same Srbije. Ipak, to očigledno nije dovoljan razlog da srpsko radništvo postane mobilnije u potrazi za boljim poslovima. To je, za sada privilegija, samo visokostručnog kadra pa se u Sevojnu ili Novom Popovcu menadžeri sele za plate koje se mjere hiljadama evra, dok većina nezaposlenih gravitira ka Beogradu.
A ako je za utjehu, nisu mnogo pokretljiviji ni radnici Evropske unije.
– U 2009. godini samo je 2,4 odsto stanovništva EU živjelo u drugoj državi članici. Građani zemalja van EU dostigli su broj od blizu dvadeset miliona, ili četiri odsto ukupnog stanovništva u 27 članica EU – piše u izvještaju Evropske Komisije.
Ipak, ma koliko se na prvi pogled čini da Evropa sve više posustaje u razvoju jer je 16,5 odsto njenih stanovnika ispod linije siromaštva, 20 miliona djece nema dovoljno za hranu, sve manje radno aktivnog stanovništva i dalje nema sumnje da se u upravo u ovih 27 zemalja obezbjeđeni minimalni standardi za uslove rada, zavidan stepen bezbjednosti, rodne ravnopravnosti, zabrane diskriminacije, što sve, kako kaže Barozo, podstiče „pravičniju konkurenciju, visoke nivoe produktivnosti i stvaranje kvalitetnih radnih mjesta“.
Ljekari
Analitičari Evropske unije procjenjuje se da će manjak radnika u sektoru zdravstva do 2020. godine iznositi i do dva miliona, ukoliko se uzmu u obzir i pomoćne profesije, što čini 15 odsto potrebne nege u zemljama članicama.
Mladi bez posla
Najveći rast nezaposlenosti u zemljama EU zabilježen je među mladima, migrantima i nekvalifikovanima, koji često zavise od privremenih i slabo plaćenih poslova. Preciznije, svaka peta mlada osoba na tržištu rada je nezaposlena. Ipak, stopa nezaposlenosti državljana zemalja koje nisu članice EU viša je za 11 procentnih poena nego stopa nezaposlenosti državljana EU. Novosti
