Suve šljive kao dva Noletova pehara

BEOGRAD,  Prije 114 godina, Srbija je napravila prvi posao u Americi, prodavši 30.000 tona suvih šljiva, a u prva četiri mjeseca ove godine, izvezla svega 800 tona.

Vrijednost izvoza šljiva od januara do aprila bila je tako svega dva miliona dolara, koliko Novak Đoković stavi u džep kada pobjedi na dva turnira masters serije, a Nemanji Vidiću je za tolike pare potrebno oko tri mjeseca rvanja u šesnaestercu sa opakim centraforima Premijer lige.

Prazne seoske kuće, prazni torovi, prazne njive. Zato Srbija uvozi paprike iz Makedonije, Grčke, Turske i Španije, krompir iz Holandije, paradajz iz Turske, pasulj iz Kirginstana, a iz Makedonije krastavce, paprike, kupus i jabuke. Kina snabdjeva Srbiju bijelim lukom, Argentina kruškama i dunjama, kao i mesom koje ilegalnim kanalima stiže preko Crne Gore i Kosova, pa je možda nepravda da se zlatiborskoj pršuti ipak ne tepa i „argentinska”.

Te 1897. godine Srbija je obavila prvi veliki posao u Americi. Slavni i izvozno orijentisani preci građana Srbije, prodali su Amerikancima 30.000 tona suvih šljiva i inkasirali tada nevjerovatnih 30 miliona dolara!

Austrougarskoj je Srbija, pod kraljem Aleksandrom Obrenovićem, kome Draga Mašin očigledno do kraja nije popila mozak, izvezla toliku količinu tovljenika da je šljivarska i svinjarska Srbija ostvarila suficit u ekonomskim odnosima sa svijetom.

Danas, kada glavni tok ekonomske misli u Srbiji još pjeva ode radosti slobodnom tržištu, i kada ekonomiju Srbije vode doktori ili specijalizanti s najprestižnijih svjetskih univerziteta, u savezništvu sa stranim konsultantima, dok istovremeno taj strani svijet sve više jača državni intervencionizam – ali na svom terenu – Srbija godišnje izveze manje od 5.000 tona suvih šljiva. A svinje – uvozi.

Srbija uvozi i sve ostalo: džempere s Madagaskara, muške gaće iz Egipta, potkošulje i majice, pletene ili kukičane, ali iz Mongolije, koje su uvoznici prošle godine platili 5.306 dolara.

I to nije sporno, jer je tržište slobodno. Takvu vrstu neoliberalnog gospodstva prate i lijepi maniri, pa iz svijeta Srbija kupuje i cvijeće, naročito iz EU, za 9,8 miliona dolara. Mirisno i ukrasno, cvijeće stiže iz Kenije za 382.500 dolara, a iz Ekvadora za 154.600 dolara.

Za neurotične pušače uvezeni su upaljači na gas koji se ne mogu ponovo puniti, pa je u dim prošle godine otišlo 1,75 miliona dolara.

Ali, kada se pomene da je za uvoz hemijskih olovaka sa izmjenljivim uloškom ispisano 1,8 miliona dolara, da maštoviti uvoznici znaju da na srpskom gladnom tržištu prodaju i ljudsku kosu, gas maske ili egzotične noževe iz zemalja koje na globusu moraju da se traže pod mikroskopom, te stavke bizarnog uvoza – budimo pošteni – čine manje od pola procenta ukupnog uvoza. I on  naravno, ne pravi deficit, koji za prva četiri mjeseca ove godine u Srbiji iznosi 1,8 milijardi evra.

Ali brine nešto drugo. Kad Srbija i ove godine nastavlja da uvozi krompir, to je kao kada bi Brazil uvozio kafu, Ekvador banane, a Grčka pomorandže. Ali krompir nije jedini dokaz strukturne greške srpske ekonomije. Tu su i jabuke koje su prošle godine brane u Makedoniji, Španiji i Grčkoj. Prošle godine Srbija je  za uvoz ranog povrća platila oko 25 miliona dolara, a najviše za paradajz, tu rijetku i nepoznatu sortu koja je u Srbiju stizala iz Španije, Grčke, Turske i Makedonije. Kome god se čini da je krastavac tropska biljka, još više će se iznenaditi da i pasulj veoma teško uspjeva na srpskoj zemlji, jer ga Srbija nabavlja iz Bugarske, Poljske, Kanade i Kirgistana.

Iako je minus u razmjeni sa inostranstvom povećan 9,2 odsto u odnosu na isti period prošle godine, Srbija ima relativno visoku stopu oporavka robnog izvoza. Za prva četiri mjeseca, ostvarena vrijednost izvoza je 2,6 milijardi evra, što je više za 21,1 odsto u odnosu na isti period prošle godine. Na suprotnoj strani spoljnotrgovinskog bilansa, uvezeno je robe u vrijednosti od 4,53 milijarde evra.

Ta „relativnost“ oporavka robnog izvoza ipak zavisi od toga da li se poredi Srbija sama sa sobom, pa kada se posmatra u ogledalu, izgleda ljepše nego prošlog proljeća, ili se ipak poredi sa drugima.

„Izvoz Srbije po stanovniku, od 1.033 evra u 2010, je jedan od najnižih od svih zemalja u tranziciji”, kaže ekonomista Goran Nikolić. Ohrabruje, takođe, činjenica da pokrivenost uvoza izvozom iznosi 59,1 odsto, što je rast u odnosu na pokrivenost u istom periodu prethodne godine, kada je iznosila 54,6 odsto.

Za Branislava Gulana iz Privredne komore Srbije ilustrativan je još jedan podatak:

“Prošle godine je izvoz bio 2,2 milijarde dolara, uvoz 1,1 milijardu. Dakle, ostvaren je suficit od 1,1 milijardu. Ali izvezena je  sirovina za proizvodnju hrane. Izvoz popljoprivrede predstavlja četvrtinu ukupnog izvoza Srbije. Međutim, prošle godine Srbija je izvezla 1.700.000 tona kukuruza. Sa tim kukuruzom, okolne zemlje su hranile tovljenike, poput Makedonije. Onda su  Makedonci Srbiji prodavali svinje ugojene kukuruzom iz Srbije. Prošle godine Srbija je uvezla ukupno 4.000 tona svinjskog mesa”, kaže Gulan, koji je s profesorom Đurom Stevanovićem radio na istraživanju „Odumiranje srpskog sela”.

A kada je riječ o goveđem mesu, bivša Jugoslavija je 1990. godine izvozila 50.000 tona bebi bifa. Od toga je iz Srbije odlazilo 30.000 tona. Srbija je prošle godine u EU izvezla manje od 1.000 tona, a već punu deceniju ima dozvoljeni kontigent od 8.875 tona bebi bifa. Taj kontingent nikada nije ostvaren. Srbiji treba oko 100.000 grla godišnje, a ima svega 15 do 20 hiljada.

Uniji nedostaje 700.000 tona junećeg mesa godišnje i evropski komesar za meso je na zatvorenom sastanku  državnoj delegaciji Srbije prije izvjesnog vremena rekao: „To vam je šansa za naredne tri, četiri decenije”. Ali za sada nema pomaka. Kao ni nade za domaći kupus i kelerabu koji stižu spolja.

Možda je sve tako zato što u jednoj oblasti Srbija  ima apsolutni suficit. U odlivu mozgova. Politika