BEOGRAD, Prosječan građanin Srbije više nema šansu da bilo šta planira na duže staze, jer pred sobom ima previše parametara koji obećavaju samo neizvjesnost.
Na poslu prijeti racionalizacija. Hoće li firma preživjeti, a posebno da li će u njoj ostati isti broj radnika, jedna je od najvećih strepnji prosječnog, zaposlenog građanina.
Zbog straha od gubitka posla rijetko ko se odlučuje da uđe u bilo kakav poduhvat na duge staze. Fobija od otkaza nije nastala bez razloga.
U junu 2008. godine u Srbiji je bilo zaposleno više od dva miliona ljudi, a polovinom prošle godine (posljednji podaci su iz avgusta) – 194.000 manje. Znači da je svakog radnog dana bez posla u Srbiji ostajalo 339 ljudi, ili 42 radnika svakog sata. Težak teret podnjeli su i preduzetnici, jer je njihova radna snaga sa 574.466 spala na 455.366. U preduzećima i ustanovama broj radnika je smanjen za oko 74.000.
Ovakav rasplet nije stajao u poslovnim planovima poslodavaca, koji su se baš u to vrijeme masovno zaduživali planirajući nove poslovne poduhvate.
“Osnovni činioci koji sprečavaju planiranje, i srednjoročno i dugoročno, kao i postavljanje ciljeva, vezani su za visoku inflaciju i depresijaciju dinara”, objašnjava ekonomista Ivan Nikolić.
On kaže da “u ambijentu u kome imate dvocifrenu inflaciju i, posebno, slabljenje dinara, nemoguće je bilo šta planirati. Ne znate šta će biti… To ima posljedice i na štednju. Kada govorimo o dinarskoj, koja treba da bude prioritet Vladi i Narodnoj banci Srbije, ne znate kolika će biti inflacija. Ne možete da procjenite ni da li je kamatna stopa od deset odsto na takvu štednju realna”.
A pošto je Srbija nepredvidiva i birokratski komplikovana (po konkurentnosti zauzima 96. mjesto od 139 rangiranih zemalja svijeta), s krizom su značajno opale direktne strane investicije.
“Na margini smo interesovanja stranih investitora jer su reforme bile isuviše spore. Napredovali smo slabije od očekivanja, a i tamo gdje smo imali napredak susjedi su bili brži od nas. I Albanija nas pretiče. Posljedica je padanje standarda”, ukazuje Nikolić.
Kada pogledamo saopštenja Republičkog zavoda za statistiku Srbije o prosječnoj zaradi od 2008. godine do danas, reklo bi se da je to rijetka konstanta srpske privrede. Oscilacije su minimalne. Ali samo kada se plata izražava u dinarima.
Prosječna zarada u Srbiji u 2008. iznosila je 32.746 dinara. Posljednji raspoloživi zvanični podaci, pred kraj 2010. godine, pokazuju da je zaposleni u Srbiji zarađivao u prosjeku 34.444 dinara. Prosjek iz 2008. je vredio, međutim, oko 410 evra. Ovaj posljednji pretvoren u evropsku valutu iznosi – oko 330 evra.
Slično je i sa penzijama. One su dvije godine bile zamrznute, pa je iznos na čeku bila jedina izvesnost u životu prosječnog penzionera u Srbiji. Ona poslije dva odsto povećanja u prosjeku iznosi malo više od 22.000 dinara.
Rashodi, međutim, nisu mirovali, niti ih je bilo lako predvidjeti. Cijene su jurile. Samo tokom januara najmanje je deset artikala koji su poskupili od tri do 15 odsto – mlijeko, cigarete, južno voće, slatkiši, kućna hemija, brašno, tjestenine, sokovi i šećer.
Nepredvidivost životnih okolnosti najočiglednije na svojoj koži osjećaju svi koji su se zadužili. Dinar je za dvije i po godine oslabio preko 30 odsto. U junu 2008. evro je vredio 79,5 dinara, a ovih dana za evro se daje oko 105 dinara.
Onaj ko je prije dvije i po godine uzimao stambeni kredit, sunovrat dinara je teško mogao da pretpostavi. A sada baš toliko više plaća svakog mjeseca.
Najviše su se opekli oni koji su pozajmili u švajcarskim francima.
Ko se zadužio kako bi riješio stambeno pitanje, sada jedva vraća pozajmicu. Oni koji to nisu učinili prije krize sada nemaju hrabrosti da se obavežu da će otplaćivati kredit. Ne znaju ni koliko će sutra vrijediti dinar, ni hoće li uopšte imati platu.
